Adel Šabanović: Dječak koji je četnicima morao sapirati noževe dok su klali porodicu

Da nije mojih komšija i prijatelja, koje imam po cijeloj Bosni i Hercegovini, vjerovatno bih bio gladan. Ali oni to stvaro ne dozvoljavaju. Pomažu mi. Hvala im na tome – govori Adel Šabanović, 31-godišnji mladić, koji živi sam u Miševićima kod Hadžića.

Šabanović je civilna žrtva rata, sa tiškim zdravstvenim posljedicama. Posljednju srpsku agresije na BiH, koja je trajala od ‘92. do ‘95. godine proveo je u opkoljenoj Srebrenici, u kojoj je svjedočio ubistvima i silovanju više hiljada Bošnjaka, među kojima je i njegov otac i djed.

Kada je Šabanović, koji je tada imao 11 godina, izašao na slobodnu teritoriji, u grad Kladanj koji je bio prvi grad do Srebrenice kojeg su kontrolisale snage Armije RBiH, njegova svjedočenja šokirala su cijeli svijet.

Tokom genocida u Srebrenici četnici su zarobili Šabanovićevu porodicu, koju su zajedno sa desetinam drugih Srebreničana odveli u logore, a njega su, kao maloljetnog dječaka, izdvoili i naredili mu da pere krvave noževe nakon što bi razulareni srpski vojnici satima klali Bošnjake.

Od tih zločina Šabanović je teško obolio i danas nije u stanju da radi bilo kakve poslove. Od lokalne zajednice prima tek 103 KM pomoći, koje potroši na režije.

– Imao sam osam godina kada je krenula agresija i kada smo iz sela Zaklopače morali pobjeći u šumu, kako bi se spasili od četnika – prisjetio se Šabanović.

– Nekoliko mjeseci kasnije pobjegli smo u Srebenicu, kao i Bošnjaci iz drugih sela, jer smo mislili da će nas UN tu zaštiti. Nažalost, UN nas nije zaštitio. U julu 1995. godine počelo je masovno ubijanje i silovanje. Gledao sam kako četnici u jednoj kući siluju žene, a u drugoj su klali muškarce. Meni su natjerali da im donosim vodu kako bi oprali ruke i noževe nakon klanja. Plakao sam, ali oni nisu imali milosti. Toliko me bilo strah da je moje tijelo bilo ukočeno i ja ne znam kako sam obavljao te poslove. Išao sam okolo i potucao na mrtve ljude. Kada su humaniratni konvoji sa preživjelim ljudima krenuli iz Srebrenice prema Kladnju, nana me uspjela ubaciti u jedan od tih kamiona, ona je spas našla u nekom starom autobusu. Moj djed nije bio te sreće, uhvatili su ga i odveli malo dalje od nas i tu su ga ubili, iako je bio jako star – kaže Šabanović.

Novac koji Šabanović danas prima od lokalnih vlasti nije mu dovoljan, jer od njega plati režije za kuću u kojoj živi, a zbog oboljenja koje ima, vrlo je mali broj poslova koje može raditi i dodatno zaraditi za život.

– Zahvalan sam mojim prijateljima koji mi pomažu – kaže Šabanović.

– Oni mi kupuju lijepu udjeću i obuću, daju mi novac za hranu. Prije nekoliko godina dobri ljudi sagradili su mi i malu kuću. Imam i baštu u kojoj proizvedem nešto povrća.

Šabanović se teško zadržava na jednom mjesto, a pogled mu stalno luta. Priča da je najviše tužan zbog odnosa lokalnih vlasti prema njemu. Volio bi da kao civilna žrtva rata dobije veća primanja od države, pa da ne mora čekati na pomoć od prijatelja. U BiH je, kaže on, situacija teška za svakoga pa se boji da im ne stvara opterećenje.

Izvor: NAP