Podržite ovu lijepu stranicu lajkom, a ako ste već lajkali hvala vam od srca!

Bilalova posjeta Medine nakon smrti Allahovog Poslanika

Dok je jahao prema Medini, srce mu je još uvijek bilo ustreptalo, puno uzburkanih osjećanja. Poslanikov glas iz sna od prije nekoliko noći još je ječao u njegovim ušima i odjekivao mu u grudima; i ponavljao se, kao šum vode. “Šta je to s tobom, Bilale”, govorio je glas, njegov glas, s jasnim izgovorom svakoga slova. “Zar si me zaboravio, Bilale!… Zašto mi te nema u posjetu?!”

Glas je u njemu pobudio sve što je godinama držao prigušenim u sebi. Oživio je brojne trenutke provedene s voljenim Poslanikom, i u njemu ubio želju da razgovara sa bilo kim drugim. Zato se odmah dao na put i krenuo prema Medini, da posjeti Poslanika. Jahao je u tišini, zaustavljajući se tek ponekad, da se životinja odmori i predahne.

Uspomene su bile sve življe i življe, nahrćale su sa svih strana i javljale se u sve življim bojama. Sjetio se kako je među prvima primio islam, kako ga je Ebu Bekr oslobodio ropstva i učinio ga slobodnim čovjekom… Sjetio se kako ga je dočekao Poslanik, na nogama, kao da je bio princ, kako ga je privio uzase i potapšao po plećima, kako je u tim trenucima bio ponosan, kao nikad prije, kako je zadivljeno gledao u lice Odabranikovo i kroz suze upijao svaku njegovu crtu…

Sjetio se kad mu je Poslanik prvi put rekao: “Hajde, Bilale, prouči nam ezan, obraduj nas namazom!” Pred njim se otvori taj prizor: stoji on na zidu i izgovara snažno: Allahu ekber, Allahu ekber.. Te riječi prvi put odjekuju Medinom i njega obuzima naročito osjećanje. Njegov glas širi se uokolo, ispunjava čitav predio, a sa svih strana prilaze ljudi, muškarci i žene, odazivaju se njegovom pozivu i hrle prema džamiji. On, Bilal ibn Rebbah, dojučerašnji crni rob, porijeklom iz Abesinije, sada izvršava Poslanikovu zapovijed i njegovu zovu svi se odazivaju… On, Bilal, Poslanikov je mujezin!

“Bilale”, upitao ga je Poslanik kada se vratio sa svog miradža, “kad mi je pokazan Džennet, ja sam te vidio tamo – reci mi čime si to zaslužio?!” “Eh, Poslaniče”, odgovarao je on, snebivajući se. “Ako nisam time što nikada nisam uzeo abdest, a da nisam klanjao i dva rekata namaza, onda ne znam čime sam zaslužio!”

Opet se osmjehnu u sebi i lice mu prekri stid, baš kao i onda.

Uspomene su nadirale sve snažnije, poput bujice, i huktale u njemu. Dođe i onā, teška, i vidje sebe: stoji pred Poslanikovim mrtvim tijelom, gleda ga i ne može odvojiti svoj pogled od njega. “Kako si divan i veličanstven, i u životu i u smrti!”, govori mu srce, opraštajući se od onog kome se odazvao iskreno i u potpunosti.

Izišao je iz odaje, misleći da se tuga čitavog svijeta slila u njegovo srce! Kad je došlo vrijeme namaza, izišao je i opet zaučio: Allahu ekber, Allahu ekber!, ali kad je trebao izgovoriti: Ešhedu enne Muhammeden resulullah, dah ga je izdao i glas mu utihnuo… U toj tišini čuo je samo jecaje ljudi oko sebe. Nakon tog ezana srce se zareklo: više nikada neću proučiti ezan! Ja, Bilal ibn Rebah, samo sam Poslanikov mujezin!

Išao je prema Medini tiho, sam samcat, njišući se na devinim leđima poput sasušene biljke. Tek u rijetkim trenucima zapažao je da mu je košulja na prsima sva natopljena suzama.

Sjećao se kako se, nakon Poslanikove dženaze, uključio u muslimansku vojsku i s njom krenuo prema Siriji. Nije mogao podnijeti da u Poslanikovom gradu bude bez Poslanika, da prolazi istim onim putevima kojima je prolazio sa njim, da gleda ista ona mjesta… Želio je otići daleko, boriti se da se Poslanikovom učenju oslobodi put do ljudskih srca i iščekivati trenutak kad će se, tamo sa druge strane, opet susresti sa njim!

Živio je tiho, sa svojim uspomenama. Srce se nije moglo radovati ničemu drugom. Njegova žena Hinda poštivala je njegovu samoću, i sama živjela tiho.

Samo je još jednom proučio ezan: u Jerusalemu, prvoj Poslanikovoj kibli, kad je s halifom Omerom ušao u taj grad. Nije osjećao da time iznevjerava svoje srce, ono na šta se ono bilo zareklo.

*****

Kad je pred sobom ugledao Medinu, zastao je i gledao, glasno jecajući. Deset godina je bilo prošlo, deset godina nije bio u njezinoj blizini. A eto tu, u njenim njedrima, leži Poslanik.

Koliko je samo ezana podario tom gradu! Koliko je divnih trenutaka proveo s Poslanikom i njegovim ashabima! Ni sam ne zna kako je došao do džamije. Sjahao je, uzeo abdest, i klanjao dva rekata, a onda prišao Poslanikovom mezaru.

“Es-selamu alejkum, Poslaniče… Voljeni moj!”

Stajao je pognute glave, a jecaji su bili sve glasniji. Suze su dugo natapale zemlju dok se sjećao života sa Allahovim Poslanikom, njegovih riječi, pogleda i postupaka.

Utom se nečija ruka spusti na njegovo rame. Podiže glavu i pogleda: pred njim stajahu Hasan i Husejn, unuci Poslanikovi.

“Jesi li ti to, Bilale?”, pitao je Hasan, koji je veoma sličio svome djedu. “Jesi li ti, tako ti Allaha! Nismo te vidjeli tako dugo.”

Mislio je tu noć provesti tu, pored Poslanikovog mezara, družiti se s Poslanikom. Ali, ne možede odbiti njihovu želju da te večeri bude njihov gost.

Kad su, pred sabah, pošli u džamiju oni ga zamoliše da on prouči ezan. I njegovo srce se opet odazva. Ispe se gore i Medinom se još jednom prolomi njegov snažni glas: Allahu ekber, Allahu ekber…

Odjekivalo je na sve strane, zalazilo u sve pore grada, prolazilo kroz zidove kuća.

Mnogi prepoznaše taj glas i hitro krenuše prema džamiji. Glas je u njima budio uspomene, oživljavao vrijeme koje bijaše prošlo.

– Allahu ekber, Allahu ekber! – Medinom je odzvanjao Bilalov glas i čitav grad dizao na noge. Još su se samo čuli koraci i tiho jecanje ljudi. Svi su žurili da vide Bilala ibn Rebaha, Poslanikovog mujezina, koji je učio svoj zadnji ezan.

Mr. Mustafa ef. Prljača

  • NAPOMENA: Tekst odražava stav potpisanog autora istog teksta, a eventualni komentari na tekst, odražavaju stavove dotičnih posjetilaca, a ne nužno i stavove internet portala ljepota-islama.net
  • Molimo posjetioce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Internet portal ljepota-islama.net zadržava pravo da obriše komentar bez najave, ili prethodnog objašnjenja.