Blud mladića sa mrtvom djevojkom

Prije nekoliko godina prisustvovao sam džumanskoj hutbi na kojoj je hatib, govoreći o Allahovoj milosti i pokajanju, naveo krajnje čudnu i neobičnu predaju čiji je iritantni sadržaj čak i one muslimane koji načela islamskog vjerovanja poznaju tek površno, naveo da posumnjaju u njenu autentičnost. Samo nekoliko dana nakon te hutbe, jedan Bošnjak koji radi u inostranstvu reče mi kako je nedavno, također na hutbi, čuo “strašnu predaju”, od koje mu se krv sledila u žilama i koju se ustručava i prepričati.

5441897Čim je “izokola” počeo pojašnjavati, odmah sam shvatio da je posrijedi ista predaja. Također, nedavno me još jedan poznanik upitao jesam li čuo tu i tu predaju, i opet se ispostavilo da se radi o identičnom predanju. Dakle, činjenica je da se ta, slobodno je nazovimo, “horor priča” itekako citira na vazovima i hutbama u Bosni i dijaspori, što je jedan razlog više da se u vezi s njom utvrde činjenice i da se na nju upozori. Odmah napominjem da je priča koja slijedi čista izmišljotina i laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a jedini cilj zbog kojeg ćemo je citirati jeste da muslimanima općenito, a imamima i hatibima posebno, ukažemo kako na njenu ništavnost tako i na zabranjenost njenog citiranja na hutbama ili predavanjima, osim s namjerom da se na nju upozori i da se demantira njena autentičnost. Ovu apokrifnu predaju zabilježio je Ebu Lejs, Nasr b. Muhammed Semerekandi, poznat kao Fekih (umro 373. h. g.), u svom djelu Tenbihul-gafilin bi ehadisi sejjidil-enbijai vel-murselin, str. 107. Ova knjiga prevedena je 2006. godine na naš jezik i nosi naslov Upozorenje nemarnima, a izdavač je Behram-begova medresa u Tuzli. Sporna predaja spominje se na stranama 63–64, a ona, uz napomenu da je prijevod priče koja slijedi originalan, tj. da nije preuzet iz spomenutog prijevoda na našem jeziku, glasi:

Jednom prilikom Omer b. Hattab, radijallahu anhu, plačući je ušao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga on upita: “Zbog čega plačeš, Omere?”, a on odgovori: “Allahov Poslaniče, pred vratima je mladić koji silovito plače, pa mi se srce cijepa zbog toga.” (Nakon što je mladić ušao u Poslanikovu sobu), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga zbog čega plače, a on mu odgovori: “Allahov Poslaniče, plačem od silnih grijeha (koje sam počinio), pa strahujem od Silnog koji se na mene rasrdio.”

“Mladiću, jesi li Allahu učinio širk (tj. druga Mu pripisao)?”, upita ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

“Nisam”, odgovori on.

“A jesi li nevinu osobu bespravno ubio?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

“Nisam”, reče opet.

“Onda će ti Allah oprostiti grijeh, pa makar bio velik kao sedam nebesa i sedam zemalja i kao planine najveće!”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on na to reče: “Allahov Poslaniče, moj je grijeh veći i od sedam nebesa i od sedam zemalja i od planina najvećih!”

“Šta je veće, tvoj grijeh ili Kursijj?”, upita ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on odlučno odgovori: “Veći je moj grijeh.”

“A šta je veće, tvoj grijeh ili Arš (Allahovo Prijestolje)?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on opet odgovori: “Veći je moj grijeh.”

“Šta je veće, tvoj grijeh ili oprost tvoga Gospodara?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on ovaj put reče: “Veći je oprost moga Gospodara, a veliki grijeh ne može oprostiti niko osim Allaha koji je najveći.”

“Pa hajde, onda, ispričaj mi o kakvom je grijehu riječ?”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a mladić odgovori: ”Stidim se ispričati ti o čemu se radi, Allahov Poslaniče.” Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet mu reče: “Ispričaj mi šta se dogodilo!”, nakon čega mladić poče svoju priču: “Allahov Poslaniče, bio sam pljačkaš grobova (tj. skrnavio je kabure nedavno ukopanih mrtvaca te s njih krao ćefine i vrijednosti koje bi eventualno s njima bile pokopane) i to sam radio zadnjih sedam godina sve dok nedavno nije umrla jedna mlada djevojka ensarijka (tj. Medinjanka) čiji sam kabur otkopao i izvadio je iz njenih ćefina (tj. ukrao ih). Potom sam se brže-bolje udaljio od njenog kabura, međutim, šejtan me nadvladao pa sam se vratio do nje i mrtvu je obljubio! Tek što sam se malo od nje odmakao, ona oživi, ustade i reče: “Teško ti se, mladiću! Zar se ne stidiš Onoga koji će na Dan obračuna račune svoditi, na Dan kada će Svoj Kursijj radi presude postaviti i onda će se zulumćarima, u ime onih kojima su zulum činili, osvetiti! Ostavio si me golu među mnoštvom mrtvaca i još si me ostavio nečistu (tj. u stanju džunupluka) pred Uzvišenim Allahom!”

Nakon što mladić izgovori ove riječi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žurno ustade sa mjesta te ga (svojim prstima) podbode u potiljak i reče mu: “Teški grješniče, Vatri si najpotrebniji! Gubi se odavde!”

Mladić ode te se punih četrdeset noći kajao, a nakon četrdesete noći on diže glavu prema nebesima i reče: “Gospodaru Muhammeda, Adema i Have, ako si mi oprostio, molim Te obavijesti o tome Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove, a ako mi nisi oprostio, molim Te da sa neba pošalješ vatru koja će me spržiti i koja će mi biti iskup za patnju na ahiretu!”

Nakon toga, melek Džibril došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “Neka je spas na tebe, Muhammede, tvoj Gospodar te poselamio!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “On je Es-Selam (Spas ili Onaj koji je čist od svake mahane), i od Njega je selam (mir i spas) i Njemu se svaki selam vraća!”

Džibril zatim Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, reče da ga je Uzvišeni Allah upitao sljedeće: “Jesi li ti stvorio stvorenja?”, a on odgovori: “Nikako! Allah je stvorio i mene i njih.” “A da li ih opskrbljuješ?”, opet ga upita Džibril, a on odgovori: “Nikako! Allah opskrbljuje i mene i njih.” “A da li si ti taj koji im oprašta?”, opet ga upita Džibril. “Ne, nikako! Allah oprašta i meni i njima!”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada Džibril reče: “Uzvišeni Allah poručuje ti: “Oprosti Mome robu jer i Ja sam mu već oprostio!”

Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva ovog mladića i obradova ga viješću da mu je Uzvišeni Allah oprostio.” Kraj predaje.

Šta je sporno u ovoj predaji?

Prije svega, u lancu prenosilaca ove predaje nalazi se izvjesni Ahmed b. Jakub b. Abduldžebbar, Ebu Bekr el-Džurdžani za kojeg je općepoznato da je lažac koji je izmišljao hadise, tj. lagao na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovu činjenicu potvrdili su veliki hadiski eksperti poput imama Bejhekija, Hakima i Zehebija. (Vidjeti: Zehebi, Mizanul-i‘tidal, 1/165) Ako znamo da lažne hadise nije dozvoljeno citirati niti prenositi osim u svrhu upozoravanja širih masa da su oni apokrifni i da prema njima nije dozvoljeno postupati, onda nam je jasno da, kada i ne bi bilo drugog razloga osim ovog, i to bi muslimanima trebalo biti sasvim dovoljno da ovu priču nikada ne spomenu u afirmativnom smislu, kako to, nažalost, čine neki od njih. Inače, u samoj knjizi Tenbihul-gafilin, u kojoj je zabilježena ova predaja, nalazi se mnoštvo slabih i izmišljenih hadisa. Profesor Velid Semih Abdul‘āl tvrdi da je tek površnim analiziranjem hadisa koji se spominju u ovoj knjizi utvrdio da se u njoj nalazi najmanje dvadeset lažnih i šezdeset šest slabih hadisa, od čega je trinaest izuzetno slabih. (Vidjeti:http://www.alukah.net/sharia/1062/47924/) Imam Zehebi, govoreći o autoru ove knjige Ebu Lejsu Semerekandiju poznatijem kao Fekih, i pored toga što tvrdi da je bio učen i pobožan, kaže da je “promovirao lažne hadise”. (Vidjeti: Zehebi, Sijeru ‘alamin-nubela, 16/322–323)

Pored ništavnog lanca prenosilaca, ova predaja sadrži tvrdnje i poruke koje su u koliziji sa općepoznatim i kategoričkim islamskim načelima i postulatima.

Naprimjer, tvrdnja da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dotičnom mladiću rekao: “Teški grješniče, Vatri si najpotrebniji!! Gubi se odavde!”, jednostavno je neprihvatljiva jer niko od njega nije bolje znao da Uzvišeni Allah iskrenim pokajnicima oprašta svaki grijeh, bez obzira koliko on velik i ogavan bio. Kroz riječi poslanika Ibrahima, alejhis-selam, Uzvišeni Allah poručuje nam: “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56) Također, Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Također, za jednog vjernika koji zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio najmilostivije stvorenje, kao i čovjek besprijekornog morala i ponašanja, nezamislivo je i pomisliti da se on ovako ponio prema dotičnom mladiću, navodno ga podbadajući u potiljak i obraćajući mu se grubim riječima, pogotovo ako se uzme u obzir navodna tvrdnja da je Uzvišeni Allah, zbog pouke i upozorenja, oživio umrlu djevojku kako bi ovog mladića potaknula na iskreno pokajanje.

Na kraju, treba napomenuti da citirana lažna predaja nije i jedina koja se prepričava na hutbama i predavanjima, već je takvih predaja, nažalost, daleko više. Činjenica je da se posljednjih godina na naš jezik prevodi mnogo islamske literature, prvenstveno s arapskog, ali i sa turskog, engleskog i drugih jezika, što je u globalu izuzetno pozitivan trend. Međutim, pri odabiru štiva koje se namjerava prevesti, svi oni koji rade na prijevodu, od inicijatora preko prevodioca do izdavača i budućih šerijatskih recezenata, trebali bi se potruditi da odaberu samo ona djela koja su u originalu već prošla stručnu verifikaciju (ar. tahkik), a kojih u arapskom svijetu uglavnom ima u izobilju, gdje je pored svake citirane predaje naveden i stepen njene vjerodostojnosti. U suprotnom, ukoliko se djela prepuna apokrifnih i slabih hadisa budu publicirala bez ikakvih upozorenja ili podnožnih napomena kod spornih predaja koje bi čitateljima jasno ukazivale da se radi o lažima i izmišljotinama a ne o časnim hadisima, slobodno možemo kazati da su takve publikacije vrsta afirmiranja laži i zablude a ne istine i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute.

Piše: Amir Durmić

minber.ba