DA LI SU UMRLI SVJESNI I ZNAJU LI ŠTA SE TRENUTNO DEŠAVA I ZBIVA MEĐU NJIHOVOM ŽIVOM RODBINOM?

Znaju li umrli šta se dešava među njihovom rodbinom?
Pričao mi je Muhammed, kojem je pričao Jahja ibn Bistam, a njemu Osman ibn Sewda el-Tawafi; kaže: “Njegova majka je bila izrazito pobožna žena, do te mjere da su je zvali kaluđericom. Kad je bila na samrti, podigla je glavu prema nebu i rekla: ‘O djela moja pohranjena – uzdanice moja u životu i nakon smrti moje – nemojte me izdati u času smrti i nemojte me ostaviti samu u kaburu!’ Potom je umrla, a ja sam svakog petka odlazio kod nje, upućivao za nju dovu, molio joj za oprost, njoj i ostalima u mezarluku, a onda mi je jednom izišla na san. ‘Kako si, majko?’, upitao sam je. ‘Sine’, kazala je, ‘smrt sa sobom donosi teškoću golemu, no ja se, Bogu hvala, nalazim u lijepom boravištu: miomirisom se prekrivamo i na brokat i kadifu se naslanjamo – tako sve do Dana u kojem ćemo proživljeni biti!’ ‘Treba li ti nešto?’, upitao sam je. ‘Treba’, rekla je. `Nemoj nas prestati posjećivati i za nas dove10 upućivat, jer se ja, doista, svakoga petka obradujem tvome dolasku, kad god se pojaviš otud od svojih. Meni tad reknu: Kaluđerice, eto ti opet ide tvoj sin!, i ja se obveselim, a obraduju se i svi ovi umrli oko mene!” Pričao mi je Muhammed ibn `Abd el-‘Aziz, prenoseći od Bišra ibn Mensura: “U vrijeme kad je harala kuga, jedan čovjek je često posjećivao El-Džebban i tu klanjao dženaze umrlima. Kada bi pala noć, on bi se zaustavljao na ulazu u mezarluke i govorio bi: ‘Neka vam Allah bude drug u vašoj samoći i neka se smiluje vašoj usamljenosti; neka prijeđe preko ružnih postupaka vaših i neka primi dobra djela vaša!’, i nikada ništa više nije dodavao na te riječi. Jedne noći sam’, pričao je taj čovjek, ‘bio zašao u noć te sam se odmah zaputio svojoj kući, ne otišavši do mezarluka da im uputim dovu kako sam to običavao činiti. Kad sam te noći zaspao, u snu sam ugledao mnoštvo ljudi – došli kod mene! ‘Ko ste vi?!’, upitao sam. `Šta trebate?’ ‘Mi smo iz onog tamo mezarluka!’, rekli su. ‘Navikao si nas na poklon koji si nam darivao kad bi se vraćao svojima!’ ‘Koji poklon?!’, upitao sam. ‘Dove koje si upućivao za nas’, kazali su. ‘Onda ću to nastaviti činiti i dalje’, kazao sam i to više nikad nisam prestao raditi!”
Muhammed mi je pričao, kazujući ono što je čuo od Ahmeda ibn Sehla, on od Rušda ibn Sa’ada, a ovaj od jednog čovjeka koji je čuo Jezida ibn ebu Hubejba, da je Sulejm ibn `Umejr prolazio pored nekog mezarluka, a izrazito ga je mučila potreba za malom nuždom. Prijatelji su mu rekli: `Što ne skreneš u mezarluke i tamo ne obaviš nuždu u nekoj od rupa!’, na šta je on zaplakao, rekavši: `Subhanallah! Allaha mi, stidim se mrtvih isto kao što se stidim i živih!” Dakle, da umrli nisu toga svjesni, on ih se ne bi stidio. Povrh toga, umrli je upoznat s djelima svoje žive braće i rođaka. Abdullah ibn el-Mubarek kaže: “Sewr ibn Jezid, prenoseći od Ibrahima, a ovaj od Ebu Ejjuba, kazao mi je sljedeće: `Djela živih predočavaju se umrlima, pa kada ugledaju dobro djelo, obvesele se i obraduju, a kada ugledaju ružno, pokuđeno, reknu: `Bože, povrati ga!” Ebu el-Dunja spominje da je Ahmed ibn ebu el-Hawari rekao: “Pričao mi je moj brat Muhammed kako je `Ubad ibn `Ubad došao kod Ibrahima ibn Saliha. ‘Reci mi nešto!’, rekao mu je. `Posavjetuj me!’ `Čime da te posavjetujem, Bog te pomogao!’, odgovorio mu je ovaj. ‘Saznao sam da se djela živih predočavaju njihovim umrlim rođacima. Sad, eto, pogledaj kakva su ti djela koja se pokazuju Poslaniku, s.a.w.s.!’ Ibrahim se tada tako rasplakao da su mu suze kvasile bradu!”
Ibn ebi el-Dunja kaže: “Pričao mi je Muhammed ibn el-Husejn, prenoseći od Halida ibn ‘Amra el-Emewija, kojem je Sadeqa ibn Sulejman el-Dža`feri ispričao sljedeće: ‘Bio sam izrazito silan čovjek, pa kada mi je umro otac povratio sam se i pokajao, no jedanput sam napravio veliki prijestup. Utom sam usnio oca. ‘Sine’, rekao mi je. ‘Kako je moja radost bila golema zbog tebe! Predočavana su nam tvoja djela, pa smo ih mi usporedivali s djelima dobrih ljudi. Ovoga puta sam se, međutim, veoma zastidio. Nemoj me sramotiti među ovim umrlim oko mene!’ On je bio moj susjed u Kufi i ja sam ga, nakon toga, ponekad čuo kako u rano jutro izriče dovu: `I molim Te za pokajanje nakon kojeg povratka u grijeh više neće biti, o Ti koji popravljaš dobre, koji upućuješ zabludjele, koji si najmilostiviji!” Ashabi11 su nam na ovu temu ostavili mnoge predaje.
KNJIGA O DUŠI, Ibn Kajjim El-Džewzi