DOKAZ DA JE POSLANIK S.A.W.S. NAJAVIO DOLAZAK I VLADAVINU SULTANA MEHMEDA EL-FATIHA.

Ovo je kratka biografija jednog od najistaknutijih i najznačajnijih vođa u historiji islama. Mehmed el-Fatih je bio mladić od dvadesetak godina, bio je, prije svega, musliman, a onda Osmanlija. Prihvatio je vođenje najveće islamske imperije na svijetu i tada jedine koja je štitila i branila muslimane nakon pada Andalusa.
Osmanlije su, nakon nestanka ejubijske, abasijske i memelučke dinastije preuzeli bajrak islama i počeli sa osvajanjima Evrope koja se već ustremila na sjever Afrike, nakon što je preuzela upravu nad skoro cijelom Andaluzijom. Pojava i dolazak Osmanlija, bilo je spasonosno rješenje koje je Uzvišeni Allah u tom odlučujućem trenutku dao islamskom ummetu.
Mehmed II el-Fatih je sedmi vladar u vladarskoj lozi Osmanove porodice. Nazvan je imenima el-Fatih, osvajač, jer je prvi i jedini do dana današnjeg kome je pošlo za rukom da osvoji Konstantinopolj i Ebu Hajrat (otac dobročinstva i dobrih djela). Vlast je preuzeo u 22. godini života 1451. godine, nakon smrti svoga oca. Bio je ličnost koja je objedinila snagu i pravednost.
Mehmed el-Fatih je volio ulemu, volio je biti u njihovom društvu i slušati njihove savjete. Na tim sijelima je saznao za hadise koji govore o vrijednosti osvajanja Konstantinopolja. Jedan od tih hadisa su i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Konstantinopolj će sigurno biti osvojen posredstvom jednog čovjeka, divan li je taj vojskovođa, a divna li je i vojska koja će ga osvojiti.“
Mehmed el-Fatih je sultan koji je zadao posljednji i odlučujući udarac Bizantinskoj imperiji nakon XI vijekova njenog postojanja.
Vrijeme njegove vladavne je trajalo oko trideset godina, a pored Konstantinopolja, osvojio je i neke oblasti u Aziji, Anadoliji, a posebno su značajna njegova osvajanja na teritoriji Evrope gdje je osvojio Bosnu 1463. godine i došao do Beograda.
Mehmed el-Fatih je rođen 27. redžeba 835. godine, ili 30. marta 1432. godine u Edrini, tadašnjoj prijestolnici Osmanskog sultanata. Odgajan je pod okom svog oca, sultana Murata II, šestog osmanskog sultana, koji je nastojao usaditi mu osobine pobožnosti, revnosti i želje za znanjem, kako bi bio zaslužan ponijeti titulu, ali i spreman ponijeti odgovornost osmanskog sultana. Još u djetinjstvu je naučio Kur’an napamet, čitao je hadis, islamsko pravo, studirao matematiku, astronomiju i vojnu strategiju, a uz to učio je i arapski, perzijski, latinski i grčki jezik.
Kao mladiću, otac mu je povjerio upravu nad Manisom, jednom od oblasti unutar osmanskog sultanata, kojom je upravljao pod kontrolom grupe učenjaka, među kojima su bili najistaknuti Ak Šemsudin i Mulla Kevrani, koji su ostavili najdublji trag na odgoj i formiranje ličnosti mladog sultana, kao i na ispravno oblikovanje njegovih islamskih ideja, shvatanja, kulture i usmjerenja.
Posebno je bilo značajno djelovanje Ak Šemsudin efendije na formiranje Fatihove ličnosti. On je u obrazovanju mladog sultana posebno isticao dvije stvari: podsticaj na stalnu borbu i nastavak džihada kojim se širilo muslimansko carstvo i usađivanje čvrstog uvjerenja u njegovo srce da se hadis, kojeg prenosi imam Ahmed u svome Musnedu, a koji najavljuje osvajanje Konstantinopolja upravo na njega i odnosi.
Zbog toga je el-Fatih i želio da upravo on bude ostvarenje ovog hadisa i na tom putu je uložio silne napore koji su, kasnije, rezultirali i samim osvajanjem Konstantinopolja.
Sam sultan je i u mladosti a i kasnije, kada je postao el-Fatih, izuzetno cijenio i poštovao Ak Šemsudin efendiju, pa je, nekada, zbog toga, trpio prigovore svojih vezira, pogotovo u vrijeme opsade Konstantinopolja. Zanimljiv je slučaj kojeg navode historičari, da je u vrijeme najžešće bitke za grad, sultan želio da njegov šejh bude u njegovoj blizini, ali je dobio obavještenje da je šejh zatražio da niko ne ulazi u njegov šator. Sultan, sav bijesan, je došao do šatora, ali stražari ni njemu nisu dozvolili ulazak! Sultan je isukao sablju i rasjekao šator u kojem se nalazio šejh Ak Šemsuddin. Prizor koji je vidio ga je potpuno zbunio, šejh je bio na sedždi, turban mu je spao s glave, sijeda kosa se razbacala na sve strane, pomiješala se s bradom. Podigao je glavu sa sedžde, a niz lice su mu se slivale suze, dok je glasno molio Allaha za pomoć i pobjedu muslimana. Sultan se samo okrenuo i otišao vojsci. Kada je stigao, vojnici su već počeli prelaziti zidine grada, u toj radosti, izjavio je: „Ne radujem se osvajanju grada koliko se radujem što u mom vremenuo živi ovakav čovjek – Ak Šemsuddin.“ Inače, imam eš-Ševkani navodi da je ovaj šejh bio izuzetno blagoslovljen i da je čak precizno odredio dan u kojem će Konstantinopolj biti osvojen. Sultan ga je odlikovao time što ga je postavio za hatiba Aja Sofje i on je prvi u njoj održao hutbu.
Sultan el-Fatih je i 1463. godine osvojio Bosnu, gdje je pokazao vrhunac tolerancije i humanosti prema stanovnicima što je imalo presudnog utjecaja na prihvatanje islama od većine stanovništva ove zemlje.
U rebiu-l-evvelu, 1481. godine sultan je na čelu vojske, napustio Istanbul. Još dok je bio u Istanbulu, sultan je osjetio slabost i bolest u tijelu, ali snažna želja za borbom na Allahovom putu izvela ga je iz grada. On lično je predvodio vojsku i uputio se prema Maloj Aziji. U principu, nikad niko nije znao kuda el-Fatih vodi vojsku. Time je on želio zbuniti neprijatelja i osigurati, bar u tom pogledu, svoju dominaciju. Govorio je: „Kada bi jedna dlaka na mojoj glavi znala kuda idem, ja bih je iščupao i spalio.“
I ovaj pohod bio je tajna, neki su nagađali da je sultan krenuo osvojiti Rodos. Možda je namjeravao krenuti od juga Italije, prema sjeveru, pokoriti Italiju, a onda i Francusku, jer je to bila jedna od njegovih ambicija. Uglavnom, to je tajna koju je sultan ponio sa sobom u kabur.
U nekim izvorima se govorka da je sultan otrovan, i da ga je otrovao njegov privatni doktor Ja’kub-paša, a na nagovor Mletačke Republike. Inače, Ja’kub-paša je rođen u Italiji, kao kršćanin da bi kasnije prihvatio islam. Postepeno je trovao sultana, stavljajući male količine otrova u hranu, ali kada je saznao za pohod, pobojao se da će sultan napasti Italiju, stavio je veće količine i na taj način ubio sultana.
U četvrtak, 4. rebiu-l-evvela, sultan je preselio na Ahiret, čime se završila njegova tridesetogodišnja vladavina Osmanskim carstvom, koju je obilježio jednim od najvećih podviga u historiji: osvajanjem Konstantinopolja-Istanbula.

islamBosna