halalosun

Halalosun!

Na ekranu mog mobitela putem WhatsApp aplikacije pojavi se poruka od našeg mjesnog imama.

‘Jest dobra ova tehnika’, pomislih, u sekundi dobiješ informaciju na koju si nekada morao čekati danima pa čak i sedmicama.

Naš imam je od svih onih koji su zainteresovani uzeo brojeve mobilnih telefona te ih redovno putem raznih aplikacija obavještava o novostima u džematu.

‘Kojim povodom se sad javlja’, zapitah se?

„Esselamu alejkum“, stajalo je u poruci.

„Tužna srca vam javljam da je naš hadžija Salih iznenada u 63. godini života preselio na Ahiret. Dženaza namaz će se obaviti sutradan poslije podne namaza, ispred naše džamije.

‘Hadžija Salih’, progovorih naglas, kada sam pročitao poruku moja supruga se prenu te upita:

„Šta je sa hadžijom Salihom“?

‘Juče sam bio sa njim na akšam namazu, a evo efendija nam javlja da je hadžija Salih preselio na Ahiret’.

„Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun“, reče moja supruga. „Bio je dobar čovjek“.

‘Jah, nikada nikome nije ni zlo govorio niti zlo mislio’.

Zamislih se malo, te rekoh supruzi:

‘Mislim da znam šta ga je u mezar otjeralo’.

„Kako to misliš“?

‘Sinoć, poslije akšam namaza smo stajali ispred džamije i hadžija Salih mi se požalio na svog komšiju koji je iznenada prekinuo sa njim odnose i nije htio više da komunicira. Prije nekoliko dana, kako mi je ispričao, zaustavio je svog komšiju na putu i pitao ga za razlog što se na njega ljuti.Njegov komšija mu htjede nešto da kaže, ali se predomisli i reče’:

„Neka, bolje je ovako“.

„Kako to misliš bolje je ovako? Misliš da je bolje da ne razgovaramo? Šta sam ja to tebi učinio“?

„Nije bitno“, odgovori ovaj, „šta god da je ja sam tebi halalio“.

„Kako si mi halalio, a ja ne znam šta sam ti učinio? I kakav je to halal kada ne želiš sa mnom da pričaš“?

Ovaj je šutio ne odgovarajući ništa.

„Halaliti nekome znači da mu oprostiš i da nastojiš ponovo odnose da uspostaviš, a ti izgleda nisi meni halalio. Jesi možda riječima, ali nisi iz srca. I Poslanik je Vahšiju koji je ubio njegovog amidžu hazreti Hamzu halalio, ali je rekao da mu se gubi s očiju. Izgleda da si i ti meni tako halalio“.

Ovaj je i dalje šutio, lomio se da li da kaže razlog ili ne, te na kraju reče:

„Neka ovako je bolje“.

„Nije bolje,rekoh mu, pa mi smo komšije. Do juče smo jedan drugom dolazili, kahvu pili i muhabetili, a ti kažeš da je bolje ovako. Neka, rekoh mu, neka ti bude.

Time se njihov razgovor završio. Mislim da je prekid komunikacije sa njegovim komšijom bila posljednja kap koja ga je dotukla. ‘Znaš i sama šta je Salih doživio’.

„Znam, čula sam, samo ne vjerujem u to“.

‘Ni ja’, rekoh joj.

Sutradan, nakon klanjanja podne namaza, mejjit, hadžija Salih je bio postavljen ispred džamije na tašlihan, desnom stranom okrenut prema kibli. Ljudi su kako su izlazili iz džamije redali se u saffove iščekujući da imam izađe iz džamije i stane ispred džemata. Osvrtao sam se oko sebe gledajući ko je sve došao na dženazu. Vidio sam puno meni poznatih lica. Ugledah negdje u posljednjim saffovima hadži Muradifa koji već više od dvije godine nije govorio sa hadži Salihom, bio je tu i Šaban, Hare, Zaim i njegovi sinovi koji također nisu bili u dobrim odnosima sa rahmetlijom, iako im hadži Salih ništa nažao nije učinio.

‘Allahu moj’, rekoh u sebi, ‘da može sada rahmetlija da se podigne pa da pogleda ko mu je sve došao na dženazu’!?

Ja ne bih dozvolio da mi dođu oni koji me nisu voljeli, koji su me mrzili i koji su me izbjegavali. Međutim, hadžija Salih bi im sigurno svima oprostio, iako su ga ujeli za srce ko zmije dušmanice. Iako su ga potvorili i o njemu najgore riječi govorili.

Misli mi se kovitlaju. Pitam samog sebe da li bih mogao da oprostim svim onima koji su mi zulum učinili? Da li bih trebao da napravim vasijetnamu i da oporučim svojoj supruzi i djeci koji ostanu poslije mene ko mi smije a ko ne smije biti na dženazi. Kako da razumim one koji su mu toliko bola nanijeli da su mu došli na dženazu? Da li se oni možda raduju što je preselio na onaj svijet? Zašto nisu bili sa njim u dobrim odnosima dok je bio živ? Zašto sada da mu budu na dženazi, a nisu htjeli ni da ga poselame?

Dok sam ovako razmišljao imam izađe iz džamije i stade ispred tabuta, baci jedan dug pogled ka tabutu te se okrenu prema džematu.

„Popunite braćo i poravnjajte svoje saffove“, obrati se džematu. Danas ćemo klanjati dženazu našem bratu hadžiji Salihu, da mu se Allah smiluje.

Ljudi se malo uskomešaše porvanjavajući i popunjavajući saffove. Jedan čovjek se progura u prvi saff nedaleko od mene. Bio je to Salihov komšija. U očima su mu se zrcalile suze.

‘Sad si došo da plačeš’, pomislih u sebi, ‘gdje si bio prije’? Ti i tebi slični ste otjerali hadži Saliha u mezar.

U meni je kiptilo. Grlo mi se steglo. Jedva sam se suzdržavao.

„Allahu ekber“, začu se imamov glas. Zanijetili smo klanjaući jedini namaz gdje nema ni ruku’a ni sedžde. Namaz koji kratko traje kao naši životi. Ima li uopšte naš život vrijednosti? Zar imamo vremena da se svađamo i da jedni druge mrzimo, a naši životi su tako kratki? Dok sam završavao učenje Subhaneke začu se ponovo:

„Allahu ekber“, uslijedio je još jedan tekbir. Poslije drugog tekbira donosio sam salavate na Muhammeda a.s. i na Ibrahima a.s.

Svi mi volimo Muhammeda a.s., i trudimo se da živimo shodno njegovim uputama, samo počesto posrćemo na tom putu. Zar nas nije naš Poslanik odgajao kakvi treba jedni prema drugima biti, puni samilosti i ljubavi i spremni da praštamo? A jesmo li takvi?

„Allahu ekber“, začu se treći tekbir.

Molio sam Allaha: O Allahu moj, oprosti našim živim i mrtvim, prisutnim i odsutnim, mladim i starim, muškim i ženskim. O Allahu moj, onoga koga ostaviš u životu, ostavi ga sa islamom, a onoga koga usmrtiš, usmrti ga sa imanom. O Allahu, ako je bio dobar, uvećaj mu dobra djela, a ako je bio loš prijeđi preko njegovih loših djela i uvedi ga u Džennet.

„Allahu ekber“, začuo se posljednji tekbir.

„Esselamu alejkum ve rahmetullah“, predavali smo selam na desnu stranu puštajući desnu ruku niza se.

„Esselamu alejkum ve rahmetullah“, predavali smo selam na lijevu stranu puštajući i lijevu ruku niza se.

„Ridaen lillahi El-Fatiha“, uzviknu imam.

Dok sam rukama potirao lice ugledah Salihovog komšiju kako plače.

„Draga braćo“, započe imam. „Kaže Uzvišeni Allah u svojoj mudroj Knjizi: Kullu nefsin zaikatul-mevt…Svaka duša će smrt okusiti. Ova dženaza braćo moja draga je svima nama najbolji nijemi vaiz, ništa ne govori, ali nas podsjeća na prolaznost ovoga svijeta, da smo mi samo smrtni ljude u koje je Allah život udahnuo i da ćemo se Njemu jednog dana vratiti. Ali, kako? Da li svijetla i čista obraza sa puno dobrih djela, ili smrknuta lica i sa lošim djelima.Sve to zavisi od nas. Jer kako budemo sijali na ovom Dunjaluku tako ćemo žnjeti na budućem svijetu. Mi svi znamo da smo skloni grijehu, bilo to prema Allahu bilo prema ljudima. Grijehe koje neko počini prema Allahu jedino Allah može oprostiti, ali grijehe koje učinimo jedni prema drugima mi moramo međusobom halal tražiti“.

Tišina je vladala. Svi su pažljivo slušali imamove riječi zureći u njega.

„Kod nas je običaj da tražimo halala umjesto rahmetlije, jer on nije u stanju da ga traži od vas. Samo, znajte imaju dvije vrste halala. Halal riječima, i halal iz srca. Kako će ko da halali to je njegova stvar, ali Allah najbolje zna da li su naše riječi ‘halalosun’ iskreno izgovorene. Bolje je braćo draga da tražimo jedni od drugih halala dok smo ovdje na Dunjaluku, nego da čekamo ispred Sirat-ćuprije i da je ne možemo prijeći sve dok nam onaj kome smo zulum učinili ne halali“.

‘Vallahi’, pomislih u sebi, kao da si mene pitao šta ćeš da kažeš.

Pogledah u stranu. Salihov komšija je jecao. Suze su mu se slijevale niz bijelu bradu. Znao sam zašto plače. Na isti način ga je Salih prije neki dan molio za halal, a on eto ko biva mu halalio, ali dalje od mene. Kakav je to halal?

Salih je bio blagajnik kod nas u džematu dugi niz godina. Prije dvije godine, nekoliko džematlija se okomilo na njega tražeći što bi ono rekli dlaku u jajetu. Kada je bila džematska skupština, tražili su da im se polože detaljni računi. Salih je bio ubjeđen da je sve tu, ali jedan veoma bitan račun nije mogao naći. Ovi su se okomili na njega vičući da je lopov i da je pronevjerio džematske pare. Salih je uporno prebirao po papirima, ali računa nije bilo. Natjerali su ga da da ostavku i izabran je novi blagajnik. Niko mu nije mogao dokazati krivicu, a ni jadni Salih nije mogao naći traženi račun.

„Braćo draga“, nastavio je imam. „Prije nego završimo dužan sam da vas napomen ako je rahmetlija nekome ostao štogod dužan, neka se obrati njegovim sinovima, jer dug dok se ne riješi nema prelaska preko Sirat-ćuprije. Braćo draga, mi smo svi dobro poznavali brata Saliha. Nikome nije ni jedne ružne riječi uputio, niti je kome zla učinio, ali, ipak, moja je dužnost da vas pitam hoćemo li mu halaliti“.

„Halalosun“, začu se iz stotine grla.

„Hoćemoli mu halaliti“, upita imam ponovo?

„Halalosun“, prolomi se još glasnije.

„Hoćemo li mu halaliti“, po treći put ponovi imam.

„Halalosun“,odgovoriše prisutni.

„I ja mu halalim, ridaen lillahi El-fatiha“.

Dok su se ljudi komešali spremajući se za da ponesu tabut put seoskog mezarja, odjednom iz prvog saffa iskoči Salihov komšija i pade po tabutu uzvikujući:

„Halalosun ti Salih bilo, halalosun ti bilo, halalosun iz srca. Halali mi, halali mi brate moj, halali“. Ljudi priđoše čudeći se ovome te ga odvojiše od rahmetli Saliha kako bi ga ponijeli. On je ostao pokunjene glave ponavljajući:

„Halali mi, halali mi…“

Priđoh mu i spustih ruku na njegovo rame, a on se okrenu prema meni.

‘Sabur, sabur, znam šta je bilo’.

„Ništa ti ne znaš“, odgovori brišući suze. „Ništa ti ne znaš“.

‘Kako, ne znam. Prije neki dan, rahmetlija mi je sve ispričao’.

„Jeste, ono što je bilo, ali nije mogao da ti ispriča i ovo jutros što mi se desilo“.

‘Šta je bilo’, upitah, ‘ali samo požuri, jer želim da prisustvujem ukopu’.

„Kada sam jutros pošao da nasiječem drva, ugledah među bukovim kladama jedan papir. Bio je to papirnati avion koji se zavukao među drva. Uzeh ga i htjedoh da bacim, ali u tom momentu ugledah na njemu pečat našeg džemata te zastadoh i počeh da ga odmotavam. Kad imam šta i vidjeti. Zamalo nisam dobio srčani udar. Bio je to račun koji je Salih uporno tražio, a nije mogao da ga nađe.

Zinuo sam od čuda kao i od nekakvog čudnog olakšanja“.

‘Ali kako, kako je mogao tamo da dospije’, upitah?

„Ja mislim da je neko unuče izvuklo taj papir iz njegove torbe i od njega napravilo papirnati avion te ga bacilo, a on evo završio u mojim drvima“.

‘Sada mi je sve jasno’, rekoh mu.

‘Požurimo da sustignemo dženazu, jer ako iko treba da spusti rahmetliju u kabur, onda si to ti’.

Usput sam razmišljao i donio odluku, neka mi na dženazu dođe ko hoće.

Autor: Mr. Bilal Hodzic