Ili ćemo pokazati zube, ili nas neće biti

U Kur’anu, Uzvišeni Allah nije objavio ništa suvišno. Tako i kasasi (pripovijesti) o drevnim narodima koji su uništeni zbog svojih grijeha imaju funkciju. Tu su da nas upozore da se čuvamo grijeha drevnih naroda, inače i nas čeka ista sudbina! U tim kasasima, uvijek se iznova ponavlja isti modus operandi: drevni narod griješi, Uzvišeni šalje opominjače (poslanike), narod se oglušava na opomene, te slijedi nužna kazna u vidu istrijebljenja tih naroda. Takvu su sudbinu doživjeli Nuhov, a.s., narod, Hudov, a.s., narod Ad, Salihov, a.s., narod Semud, Lutov, a.s., narod Sodome i Gomore, Šuajbov a.s. narod Medjena i Ejke, te stradanje faraona za vrijeme Musaa, a.s., Različiti narodi, različite epohe, no zajedničko oglušavanje na opomene i neprestajanje griješenja.
U ovim kasasima kazna je bila brza, no to ne mora biti zakonitost. Naime, narodi, do istrijebljenja, mogu biti kažnjeni i tokom dugog vremenskog perioda. To se može argumentirati hadisima Allahovog poslanika, s.a.v.s., o osvajanju Konstantinopola. Naime, Bizant nije nestao preko noći, niti je kazna bila brza. Isto vrijedi i za brojne velike civilizacije kojih danas nema!
U današnjem svijetu postoji neopravdana bojazan kako će, a zbog različitih spletki neprijatelja i unutarnje slabosti muslimana, islama nestati. Sasvim je jasno da to nije istina! Islama će, sasvim sigurno, biti do Sudnjega dana! No to što će islama biti do Sudnjega dana, ne znači da je to slučaj sa pojedinim muslimanskim narodima. Shodno kur’anskom principu takvi će biti ili neće biti, shodno svome odnosu prema Uzvišenom Allahu, odnosno koliko slijede principe islama. Zorni primjer tome je Islamska Španija.
Uzvišeni Allah kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللَّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ وَلَا يَخَافُونَ لَوْمَةَ لَائِمٍ ۚ ذَٰلِكَ فَضْلُ اللَّهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاءُ ۚ وَاللَّهُ وَاسِعٌ عَلِيم
„O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ (Kur’an, Maida, 54)
Dio ajeta: „…Prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.“, nam govori kakvi muslimani trebaju i moraju biti. Drugačije ponašanje dovodi do devijacija koje mogu rezultirati otpadanjem od vjere i neminovnog dovođenja drugoga naroda koji Allaha voli i koje Allah voli. Uzvišeni Allah opisujući Svoga poslanik s.a.v.s i ashabe kaže:
مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللَّهِ ۚ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاءُ عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاءُ بَيْنَهُمْ
„Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…“ (Kur’an, Feth, 29).
Krenuvši sa nedavnim ekscesom u Zvorniku i par dana kasnije moglo se vidjeti koliko političkim i bilo kojim drugim liderima muslimanima Bosne nedostaje ponosa. Nastranu samo djelo pucnja, za koje je počinitelj već kažnjen, kod političara i zvaničnika bilo je ispričavanja, ograđivanja, obavještavanja o neumješanosti, zapanjenosti, pridruživanja u žalosti itd. Samo nije bilo nikakvog ponosa! Kao da su Bošnjaci ti koji su napravili genocid i da su Bošnjaci zločinci koji se moraju nekome ispričavati! Bošnjaci su postali stranci u vlastitoj kući! Za očekivati je da ćemo se ispričavati kolektivno kao narod i sutra ako pas u vlasništvu muslimana nekoga ugrize! Argument takvome ponašanju se nalazi u tezi da je potpisan sporazum kojim se sprečava rat i garantira mir. No taj sporazum ništa ne govori o ratu druge vrste, naime o medijskom, psihološkom ratu. Taj rat nije stao 1995. godine, već traje i dan danas, i taj rat već nekoliko godina gubimo.
Interesantno bi bilo vidjeti kako se ponašao Allahov poslanik, s.a.v.s., u sličnim situacijama. U Bitci na Uhudu, Allahov poslanik, s.a.v.s., dozvolio je Simaku ibn Hareši zvanom Ebu Dudžane, r.a., da hoda šepureći se pred mnogobošcima, kako bi pokazao ponos muslimana i rasrdio mnogobošce, rekavši: „Zaista Allah mrzi ovakav način hodanja osim u ovoj situaciji.“ (Muslim, Sahih, 2470; Sallabi, Sira, str: 593). U pohodu na Hudejbiju, Allahov poslanik, s.a.v.s, je kao kurban zaklao Ebu Džehlovu devu sa srebrenom halkom u nozdrvi a koja je zaplijenjena na Bedru, kako bi najedio mnogobošce koji su se, gledajući taj prizor, morali prisjetiti stradanja svojih vođa na Bedru.
Može se napraviti objekcija kako se ovo dešavalo u ratnome periodu, što jeste istina. No Allahov poslanik, s.a.v.s., nastavio je sa istom praksom i poslije potpisivanja ugovora o miru na Hudejbiji. Iako je rat stao, medijski, psihološki rat je i dalje bjesnio. Mušrike je jako obradovala lažna informacija da su muslimani izgubili protiv Židova u bitci na Hajberu, no razočarenje je bilo veće kada su čuli istinu.
Pri dolasku muslimana na umru 7. godine po hidžri, prije oslobođenja Meke, mušrici su, kao medijski, psihološki rat, o muslimanima širili glasine:
قَالَ قَدِمَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم وَأَصْحَابُهُ فَقَالَ الْمُشْرِكُونَ إِنَّهُ يَقْدَمُ عَلَيْكُمْ وَفْدٌ وَهَنَهُمْ حُمَّى يَثْرِبَ‏.‏ وَأَمَرَهُمُ النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم أَنْ يَرْمُلُوا الأَشْوَاطَ الثَّلاَثَةَ، وَأَنْ يَمْشُوا مَا بَيْنَ الرُّكْنَيْنِ، وَلَمْ يَمْنَعْهُ أَنْ يَأْمُرَهُمْ أَنْ يَرْمُلُوا الأَشْوَاطَ كُلَّهَا إِلاَّ الإِبْقَاءُ عَلَيْهِمْ
Od Seida ibn Džubejra se prenosi da je Ibn Abbas, r.a., rekao: „Došli su Allahov poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, pa su mušrici rekli: ‘Došli su vam ljudi koje je oslabila jesribska groznica’, Allahov poslanik, s.a.v.s., im je naredio Reml (brzo trčanje) tri kruga, a da polahko idu između dva ugla (između crnog kamena i jemenskog ugla). A da trče sve krugove spriječila ga je samo samilost prema njima.“ (Buhari, Sahih, 4256; Muslim, Sahih, 1266; Ebu Davud, Sunen, 1886; Nasai, Sunen, 2945)
Ova naredba ima za cilj pokazati snagu i ponos mnogobošcima. No osim toga Allahov poslanik, s.a.v.s., ušao je u Bejtul-Haram prebacivši jedan dio gornjeg dijela ihrama preko ramena tako da mu je mišica bila otkrivena (pokazivanje snage), te je tako tavafio, a ashabi su ga slijedili oponašajući ga. Kada su mnogobošci vidjeli taj prizor, rekli su: „Zar tako izgledaju oni koji je iscrpila groznica? Oni su mnogo jaki!“ (Muslim, Sahih, 1266; Nesai, Sunen, 2945)
Ovi događaju su se desili poslije potpisivanja ugovora na Hudejbiji, no izostanak stvarnog rata ne dovodi i do izostanka medijskog rata. A Allahov poslanik, s.a.v.s., je na svaki način pokušavao zavarati mnogobošce i pobijediti u medijskim ratovima. Ovaj Poslanikov, s.a.v.s., psihološki rat je urodio plodom. Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi ostali su u Mekki tri dana uzdižući zastavu tevhida, tavafeći oko Kabe, učeći ezane i klanjajući. Tokom svih pet dnevnih namaza klanjali su u džematu predvođeni Vjerovjesnikom, s.a.v.s., a Bilal se penjao na Kabu i sa nje učio ezan, što je na mnogobošce djelovalo poput udara munje.
Ubrzo nakon te umre su na islam prešli Amr ibn As, Halid ibn Velid i Osman ibn Talha, radijallahu anhum, najveće vojskovođe kasnijeg perioda.
Poznati san Mehmed El-Fatiha o tome da će islama u Bosni biti do Sudnjega dana, nije šerijatski argument. Historijska je činjenica da je Bosna iz stoljeća u stoljeće sve manja, te da istu sudbinu dijele i Bošnjaci. Da li će Bošnjaci nestati ili ne, ovisi o Bošnjacima i njihovom odnosu prema Uzvišenom Allahu, Njegovom poslaniku, s.a.v.s., i islamu.
Molim Uzvišenog Allaha da nam pomogne da budemo muslimani kakvi trebamo biti.