Istinita i dirljiva priča

„Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: “Gospodaru moj, dozvoli Mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.“ (El-Ahkaf, 15)
Da li znaš o čemu govori ajet koji dolazi odmah poslije ovog?
„Eto, od takvih ćemo Mi dobra djela koja su radili primiti, a preko ružnih postupaka njihovih preći; od stanovnika Dženneta će oni biti, istinito obećanje koje im je dano ćemo ispuniti.“ (El-Ahkaf, 16)
Noć se primicala sporim koracima i nadvijala nad kućom Ebu Muhammedove hudovice koja je poživljavala svoj prvi dan nakon što je njen mladi suprug zauvijek otišao svome Gospodaru.
Njen dom su obilazili i muškarci i žene, mladi i stari izražavajući svoju sućut i savjetujući: „Strpi se o Ummu Muhammed i izdrži. Allah će ti u trogodišnjem Muhammedu podariti hajirli sina koji će u dobru naslijediti svoga babu.“
Tako je Allah odredio da Muhammed postane jetim izgubivši babu ali je Allahova milost ipak obasula ovog dječaka pa ga je majčino srce obgrlilo i podarilo mu neizmjernu ljubav nadomještajući tako gubitak oca.
Godine su prolazile a mališa je porastao te krenuo u osnovnu školu. Kada je pred kraj šestog razreda nagrađen za svoj uspjeh u školi majka mu je priredila malu i prigodnu zabavu kod kuće.
Kada se noć spustila na njihov dom a ljudi razišli majka mu je kazala da je njemu poznato da njihovo materijalno stanje nije baš zavidno ali da je ona odlučila da započne s krojenjem i šivenjem te prodajom odjeće a sve s ciljem kako bi njega odškolovala dok fakultet ne završi jer mu škola ide od ruke.
Muhammed je zaplakao i svoju majku zagrlio te dječačkom iskrenošću prozborio: „Mama, ako uđem u Džennet, inšaAllah, kazat ću babi kako je tvoja dobrota i velikodušnost prema meni bila velika.“
Majki su suze potekle ali je osmjeh nadjačao pa se nasmješila svome sinu.
Godine su prolazile a Muhammed je krenuo na fakultet. Majka je i dalje šila i prodavala odjeću. Jednog dana se Muhammed vratio kući a prizor koji je vidio rasplakao ga je. Vidio je majku, kojoj je prolazak vremena ostavio tragove na licu, kako spava nad krojačkim stolom. Odjeća je još uvijek bila u njenoj ruci. Koliko li se samo premorila zbog Muhammeda. Koliko je samo neprospavanih noći zbog Muhammeda.
Tu noć Muhammed nije mogao da zaspe a sutradan nije otišao na fakultet. Odlučio je da napusti fakultet i nađe neki posao kako bi olakšao svojoj majci. Saznavši za odluku majka se naljutila i kazala: „Moja je želja da ti završiš fakultet a obećavam ti da ću prestati da krojim odjeću čim se ti zaposliš nakon fakulteta.“ I tako se i desilo.
Muhmmed je diplomirao i našao veoma dobar posao kojim je obradovao svoju majku.
Muhammed je provodio svoj prvi mjesec na poslu a majka je pribor za krojenje i šivenje odjeće već pripremila kako bi ga poklonila svojoj komšinici koja je bila u potrebi za njim.
Muhammed je brojao dane do svoje prve plate i razmišljao kako da svoju majku obraduje. Da li da negdje otputuje s njom ili pak da joj kupi neki skupocjeni zlatni nakit.
Njegovo razmišljanje prekinuo je majčin ulazak u sobu čije je lice bilo jako blijedo. Kazala mu je: „O sine moj, osjećam neku malaksavost kojoj ne znam razlog.“
Muhammed je požurio da joj pomogne ali je majka pala u nesvijest. Zaboravio je samog sebe i svoj posao.
Majka je ostala u bolnici a s njom i Muhammedovo srce koje nije željelo da napusti svoju majku. Narednog dana je izašao s posla u deset sati ujutro žureći ka bolnici u želji da vidi lice svoje majke i s nadom da je ozdravila. Ispred vrata odjela na kojem je bila njegova majka dočekao ga je jedan tehničar i kazao mu da bude strpljiv i da se drži. Muhammed je pao u nesvijest! Izgubio je svoju najdražu! Allahova odredba je tako nalagala. Majka se pridružila babi nakon mnogo vremena a Muhammed je ponovo postao jetim ali ovaj put i bez oca ali i bez majke.
Prvi radni mjesec je prošao, platu je dobio ali u njoj nije uživao. Kakvu vrijednost ima imetak bez majke? Ovako je razmišljao sve dok nije krenuo putem velikog dobročinstva. Sebe je obavezao da će svojoj maci uzvratiti na dobročinstvo pa makar ona bila pod zemljom. Odlučio je da četvrtinu svoje plate svakog mjeseca izdvaja i da taj imetak daje u trajnu sadaku za svoju majku. I tako je i bilo.
Na ime svoje majke načinio je desetine javnih česmi i kupio mnogo rashladnih uređaja za vodu. Mnogo hajra i dobročinstva je učinio i nikad u tome nije prestao pa čak i nakon što se oženio, ostario i djecu porodio. I dalje je četvrtina njegove plate bila namjenjena kao trajna sadaka za njegovu majku.
Najviše je te pare ulagao u rashladne uređaje za vodu pored mesdžida.
Jednog dana je zapazio da jedan radnik postavlja novi rashladni uređaj za vodu kod vrata mesdžida u kojem on obavlja namaz.
Muhammed se sam sebi začudio pomislivši kako je moguće da je zaboravio na ovaj mesdžid i kako je moguće da ga je neki dobročinitelj pretekao u ovom djelu. Ipak, radovao se za tog dobročinitelja a bijaše tužan zbog samog sebe jer ga je to dobro djelo mimoišlo.
Sutradan mu se imam mesdžida zahvalio za novi rashladni uređaj koji je kupio. Začuđen, Muhammed mu je rekao da on nije taj koji je kupio rashladni uređaj za vodu u ovom mesdžidu. Imam mu je kazao: „Naprotiv, ti si kupio taj uređaj. Tvoj sin Abdullah (mladić srednjoškolac) mi je dao potrebnu svotu novca i kazao: ‘Ovo je novac koji želim da uvakufim kao trajnu sadaku za svoga oca. Kupi od nje rashladni uređaj za vodu.’
Muhammed se vratio kući sretan zbog djela koje je napravio njegov sin Abdullah te ga upitao kako je došao do novca? Ostao je zaprepašten kada je saznao da je njegov sin u zanjih pet godina prikupljao rijal po rijal dok nije sakupio dovoljno da kupi jedan rashladni uređaj. Sin mu je kazao: „Vidio sam, oče moj, da ti tako činiš prema svojoj majci od kad ja znam za sebe, pa sam htio isto to da učinim za svoga oca.“
Tada je Muhammed zaplakao a zaplako je i njegov sin Abdullah a da su te suze mogle da progovore zasigurno bi kazale:
Zaista se bereket dobročinstva prema roditeljima vidi još na dunjaluku prije ahireta!
O sinovi i kćeri, činite dobročinstvo svojim roditeljima, pa čak i ako nisu živi jer će onda i vaša djeca činiti dobročinstvo vama.
Napisao: Dr. Abdulmuhsin Mutajri
Preveo: Fahret Kadrić