Lijepa Žena -Poučna priča koja će Vas natjerati da se zamislite

Bila je neobično atraktivna, iako je imala veo preko glave i lica. Kao da je bila svjesna njegovog upornog pogleda, ona se okrenu i lagano ali značajno mu klimnu glavom, prije nego skrenu iza čoška među prodavace svile.
Kao pogodžen munjom s neba, čovjekovo srce zauvijek postade zatvorenikom tog pogleda. Bezuspješno je počeo da se bori sa svojim srcem, nudeći mu razlog do razloga da krene njegovim putem – zar nije vrijeme za namaz? – vrijeme je prošlo: nije ostalo ništa drugo nego da slijedi ženu…
Čovjek je prolazio pijacom jednog popodneva i baš kad se zaću glas muezina, njegov pogled se zaustavi na leđima jedna žene.Čovjek ubrza, skrečući iza čoska gdje se prodavala svila, ubrzano dišući…Bila je već dosta udaljena od njega, skoro na kraju pijace. Ona se okenu prema čovjeku a njemu se učini kao da je vidio bljesak izazovnog osmijeha ispod crnog vela, dok mu ona (ako mu se nije samo pricinilo?) ponovo klimnu glavom.Bio je izvan sebe. Ko je ona? Možda kćerka nekog bogataša? Šta želi od mene? Čovjek ubrza korake i skrenu prema putu gdje je ona nestala. Tako ga je vodila, uvijek nedokučiva, vijugajući sad između trgovaca oružjem, sad između trgovaca uljem, pa među trgovce kože; sve dalje i dalje od mjesta gdje su se tek vidjeli. Uzbuđenje u čovjeku je sve više raslo. Da nije možda luda? I tako dalje i dalje ga je vodila, sve do samog kraja grada.
Kada je sunce zašlo, žena se odjednom ukaza ispred čovjeka. Pored svih drugih mjesta, oni se uputiše prema ‘Gradu Grobova’. Da je čovjek bio u svom normalnom stanju sigurno bi osjeaćao strah. Međutim, ovo mjesto mu se učinilo kao normalno za ašikovanje. Bilo je jedva 10 – ak metara između njih kad je čovjek opet opazio ženu kako mu daje znak silazeći niz stepenice prema velikim bronzanim vratima nekakvog starog groba. U normalnom, svjesnom momentu čovjek bi zastao, ali u ovom stanju, nije bilo povratka nazad, pa se i on spusti niz stepenice za ženom.Unutra, čovjek ugleda stepenice koje vode za sprat niže, odakle je dopirala svjetlost, te se uputi prema dole. Našao se u ogromnoj sobi osvjetljenoj svjetlom svijeća na zidovima. Tu je sjedila žena nasuprot vratima, na bogatom mimberu, oslanjajući se na jastuk do zida. Još uvijek je imala veo na licu. Desno od mimbera, čovjek ugleda bunar.“Zaključaj vrata za sobom,’ reče žena dubokim glasom, skoro šapčući, “ I ponesi ključ.”
On uradi što mu je rečeno. Ona pokaza prema bunaru.
“Ubaci unutra.”
Zračak svjesnosti kao da se pojavi kroz oblake njegovog razuma i da je neko posmatrao, mogao bi osjetiti malu pauzu.
“Hajde,” reče žena smješkajući se, “ Nisi se dvoumio kada si zanemario namaz da bi me slijedio ovamo, zar ne?”
Čovjek je šutio.
“ I vrijeme za akšam je skoro prošlo, “reće ona podrugljivo.
“ Čemu briga? Hajde, ubaci. Zar nećeš da mi udovoljiš?”
On pruži ruku prema otvoru bunara gledajući kako ključ pada. Nekoliko momenata prođe, ali nikakav zvuk se ne ću. Čovjek osjeti mučninu u stomaku. Osjećao je nekakav užas.
“ Vrijeme je da me vidiš,” ona reče i podiže veo da bi pokazala lice ne mlade lijepe djevojke, već neugledne starice, tamne i ružne, bez imalo svjetlosti na licu.“Dobro me pogledaj,”ona reče. “Ja se zovem Dunjaluk. Ja sam tvoja voljena. Proveo si svoje vrijeme trčeći za mnom I sad si me stigao. Ovdje u svom grobu. Dobrodošao, dobrodošao!”Smijala se i smijala sve dok se tresući nije pretvorila u prašinu, čije sjene kao i svjetlosti svijeća, nestade…
www.novihorizonti.