Mama, potvrdili su dijagnozu, ali nemoj da brineš, ima i muštuluka. Od stotinu i nekoliko tipova, ovaj je najjednostavniji…

Pokušao sam saopštiti joj na neki lijep, poseban način. Ali zar postoji lijep način za potvrditi zlu sumnju ako je to bilo zlo, osim što se zlim prikazivalo. Tražio sam način da uz osmijeh potvrdim naš najveći strah i tako pokušam olakšati, ne sebi, jer meni, za čudo golemo, nije teško palo, nego njoj za koju po prvi puta nisam znao kako će reagovati, kako će se sa odredbom nositi. Morao sam i jednostavno sam izabrao, reći istinu, ali uz osmijeh. „Mama, potvrdili su dijagnozu, ali nemoj da brineš, ima i muštuluka. Od stotinu i nekoliko tipova, ovaj je najjednostavniji. Kažu da umire tek pet od stotinu oboljelih osoba. To su, mama, vjerovatno neki starci, kojima je svakako bilo suđeno. Mama stvarno ne treba da brineš. Nego de ti nama kahvu kad si već započela. Znaš, ja bih, ali malo me još ova lijeva ruka zeza zbog operacije. Hajde bona što si se zamislila…“, osmijehnuo sam se. Zjenice njenih očiju neprirodno su se širile, a onda je nekim čudnim, ne onim njenim mehkanim, nego nekim drugim, drhtavim, dubokim poput muškog, zbunjenim i teškim glasom izustila: „Irhame, to nije smiješno. To nije nimalo smiješno. Ne može to. Nije to za smijati se. Irhame, pa to je… Irhame, rak!“ Progutala je neki težak kamen, nešto čemu nije poznavala ukus, nešto što nikada do tada nije mirisala. Popili smo kahvu. Ipak sam ja skuhao. „Bit ćeš ti dobro. Bog je milostiv. On voli robove Svoje. On voli, pa iskušava, dijete moje“, razmišljala je. Dugo smo sjedili tako. Naizgled sasvim miran, uskoro je zaspao dan. Dva dobra – toplu postelju i miran san nikako nije umjela da sjedini. Vazda se jadala na vrućinu, a vrele julske noći, uz još duže i toplije avgustovske, bile su u zavadi sa snom. Čuo sam pjesmu baglama na vratima kupatila. Cijelu noć su pjevušile. Jutro je presrelo moje misli na putu od lijepih sjećanja na minule dane do neizvjesnosti o zapisanoj budućnosti. I tek što sam, činilo se, legao, babo je zvao na doručak. Nešto ranije nego uobičajeno. Nas dvojica smo morali put Sarajeva, po mišljenje doktorice Obralić, a onda u Zenicu, po odobrenje za liječenje u Sarajevu, po odobrenje koje nikada nismo dobili. „Cijelu noć nije zaspala.“, zamišljeno je progovorio babo. Isprekidane bijele linije na auto-cesti čas su se smjenjivale s lijeve, čas sa desne strane. Žurili smo. „Opet je uhvatila vrućina?“, upitao sam. „Ne, nije se žalila na vrućinu. Cijelu je noć klanjala. Nikad nije ‘vako.“, odgovorio je. Zašutio sam. Zamislio se. Odredili su terapije. Odredili su da ću biti liječen u Zenici. Nismo bili oduševljeni, ali smo morali prihvatiti. Prethodnom prilikom, kada sam svojevoljno napustio bolnicu u Zenici i uz pomoć dobrih poznanika i njihovih, meni nepoznatih, prijatelja dobio mjesto u bolnici u Sarajevu, spasio sam se liječenja od bolesti koja nije imala nikakvu vezu sa mojom stvarnom dijagnozom. Ovog puta sam se nadao da će znati prepisati iz recepta i znati pripremiti smjesu lijeka protiv germa cell tumora. Kasnije se ispostavilo da su znali. Drugo je pitanje zašto pet puta nisu imali na zalihama vrstu potrebnog „otrova“. Tim imenom svi mi koji smo liječeni, zovemo misteriozna farmaceutska sredstva pohranjena u staklene boce umotane u aluminijsku foliju. Otrov, šta drugo nego otrov. Odredili su terapije. Odredili su da ću biti liječen u Zenici, gradu bolnica i zatvora. Takvim sam ga u tom trenutku doživljavao. Vratili smo se kući. Bila je neprirodno tiha. Činila se duboko zamišljenom. Govorio sam: „Mama, rekli su da dođem u naredni ponedjeljak. Hajde neka i to jednom počne. Četiri ciklusa po mjesec dana. Možda i tri ako bude išlo dovoljno brzo. U januaru ćemo na zimovanje. Vala ćemo uzet pet dana na Vlašiću, pa nek bude šta biti mora. Biće to dobro mama. Vjeruj mi. Ja osjećam.“ „Allah će dati ono najbolje“ – spustila je lijevu ruku na moje rame. Desnom se čudno držala za stomak. „Jel’ te nešto boli?“, upitao sam. „Ma nešto me stomak zeza. Biće da sam se prehladila, al ne beri brige“, nasmiješila se. Tih dana kupovali smo pidžame. Jeste da sam već imao tri skoro nove, kupljene ni punih mjesec dana ranije, ali u prirodi mi je uvijek bilo da imam rezervu. Često sam čak i za jednodnevne izlete uz roštilj, kupovao nove majice. U kući su uvijek govorili da samo za svoje potrebe moram postati milioner. Ja bih odgovarao kako već jesam milioner, jer imam milion želja. Znali smo naše puteve do izvora osmijeha, šalili se na poseban način. Babo i mama, sestra i ja bili smo složna četveročlana porodica, povod čuđenju mnogih, nerijetko i povod zavisti. Tih dana pred odlazak u bolnicu kupovali smo i kozmetiku. Slušali smo kako koža usljed terapija postaje dosta iritabilna. Mamu je bolio stomak. Kupili smo i neku vrstu ‘brzonatikača’. Tako smo zvali papuče koje su bile jednostavne za obuti. Slušali smo kako je povraćanje često i kako neću moći stići do kupatila i da ću prljati bolničke hodnike. Mamu je sve češće bolio stomak. Vjerovali smo da je riječ o gripi ili nekoj jačoj prehladi, ali radi otklanjanja sumnje dogovorili smo termin za ultrazvučno smimanje abdomena. Babo i mama išli su sami. „Hajde Lilo da i to riješimo, pa da naredne sedmice hairli krenemo sa Irhamovim liječenjem.“, govorio je babo na polasku. „Što si ti tako zabrinut? Šta je doktor tebi rekao kada te samog pozvao u ordinaciju? Zašto šutiš Esade?“, mama je zabrinuto pitala po povratku. „Ma ništa strašno bona Lilo. Kaže neka upala slezene. Vjerovatno si se malo više prehladila. Sutra ćemo tvom doktoru.“, odgovarao je. Pogledom je išaretio da odem u svoju sobu. Poslije je i on došao. „Irhame, ti si hrabar. Meni je teško. Moram ti reći. Mama ima karcinom jetre, koji je metastazirao na trbušnu maramicu. Doktor je pitao šta smo radili. Pitao je gdje je mama bila ranije. Ovo nikako nije dobro.“, obrazi su mu porumenili. I dok su zjenice njegovih očiju postajale sve šire, u mojim ušima se stvaro vakuum. „Znači zajedno na onkologiju.“, nakon kratkog vremena progovorio sam. „Da je bogdo na onkologiju.“, odgovorio je. U ponedjeljak sam primljen na odjel onkologije u bolnici u Zenici. Mama je u srijedu primljena na odjel gastroenterologije. I ona je primljena u Zenicu. Ja sam zadovoljavajuće podnio prvi mjesec terapija. Mamu su prebacili u Sarajevo. Maštali smo o operaciji. Ne želeći da gledam kako mi kosa opada, sâm sam obrijao glavu. „Stavi kapu da se ne prehladiš“, prvo je što je rekla kada me prilikom posjete vidjela. „Mama, septembar je, ovo taman dobro dođe.“, odgovorio sam. „Samo ti nju stavi, molim te. Ovdje kod mene u bolnici ima promahe, a ti se sad brzo umaraš i znojiš.“, odgovorila je. Nije nju brinula promaha. Bilo joj je teško gledati. „Šta znači palijativno?“, babo je upitao sestru. „Palijativno? To je kad otpuste bolesnika i liječe ga kući. Tako se liječe starci ili teški bolesnici. Što pitaš?“, upitno je odgovorila. Babin glas je zadrhtao. „Subhanallah. Zvala me Lila. Kaže otpuštaju je iz Sarajeva. Rekli su joj da ide na palijativno. Ona pita gdje je to.“, rekao je. Opet je nastupio vakuum. Ista ona tišina kao nepunih mjesec i pol ranije kada smo saznali maminu dijagnozu. Izmoren terapijom koju sam tih dana primao, ali dovoljno ponosan i veličinom ponosa osnažen, odnio sam majku do mejtaša. Izmoren iskušenjem u kojem sam se našao, ali dovoljno ponosan jer Gospodar Njemu vjerne najviše iskušava, majci sam dženazu klanjao. Poveden njenim primjerom stalno sam pokazivao strpljivost. Ali duboko u meni, tamo gdje hrabrost ne vodi glavnu riječ, drhtala je duša sa bezbroj pitanja. Od dâna majčine i moje bolesti do dana ovog pisanja prošle su godine. Božijom voljom, dovama mnogih, zalaganjem doktora i mojim trudom pobijedio sam karcinom. Skoro da sam i zaboravio težinu procesa liječenja. Gotovo da ne osjećam posljedice operacije koja je prethodila. Mnogi koji su me prethodno poznavali već su i zaboravili moju borbu. Većina onih koje sam naknadno upoznao ni ne zna taj dio prošlosti. Na mnoga životna pitanja pronašao sam odgovore. Riješio sam veći dio redovnih nedoumica. Ali na jedno pitanje odgovor ne mogu pronaći, pronaći ili onaj odgovor koji se ukazuje prihvatiti. Zašto majka one julske noći, kad je za moju bolest taze saznala, one noći kad su podnice po kući svu noć škripale, do sabaha nije spavala. Kakvu je majka dovu učila?

Za Akos.bA piše: Irham Fejzić