Neka na mene prvi baci kamen onaj ko je bezgriješan

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

”Salihe, ustani i pričaj nam kako ti je Allah primio tevbu i pokajanje!” Mladić je ustao i detaljno počeo pripovijedati i pričati o svojim grijesima, propustima i slijeđenju strasti. Ono što mu je Allah bio pokrio, on je sada sâm otkrio.

Možda je i pretjerao u svojoj priči i rekao on što nije uradio i što se nije desilo, a sve s ciljem da naglasi razliku između stanja u kojem je nekada bio i onoga u kojem je sada, između onoga šta je bio i onoga šta je postao.

Govorio je kako je veći dio svoje mladosti proveo u nemaru i lošem društvu, kako se usudio činiti i najveće, upropaštavajuće grijehe, te kako je on još uvijek na samom početku upute. Nije se popravio toliko da može biti uzor drugima, niti da može razotkrivati svoju prošlost.

Zašto Kur’an govori o grijehu prvog čovjeka?

Allah, dž.š., je u Svojoj objavi spomenuo grijeh Adema i Have, da bi mi, njihovi potomci, shvatili da je griješenje svojstveno ljudskoj prirodi, da je moguće ostaviti grijeh i da grijeh nije bezuvjetno priljepljen i privezan o ljudske vratove.

Božansko upozorenje na prvi grijeh, spomenuto u ajetu: Ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!” (El-Bekara, 35.), znači zabranu približavanja kao vid preventivnog djelovanja i sprječavanja mogućeg upadanja u grijeh. Jer, moguće je da onaj ko se približi drvetu grijeha osjeti privlačnost koja ga može zavesti, ili lijep miris koji će ga stimulirati i podstaknuti da upadne u grijeh.

U tom upozorenju otkriva se i kazna koja slijedi za takvo djelo, a to je priključivanje zulumćarima, što ukazuje na postojanje zulumćara prije njih, koji su sijali smutnju na Zemlji, prolijevali nedužnu krv, pa su kažnjeni protjerivanjem i udaljavanjem od Allahove milosti.

To je bila rana potvrda i naglašavanje ružnoće i odvratnosti zuluma i nepravde, prije svega zuluma prema samom sebi, zatim prema svome bratu, odnosno prema ljudima općenito.

Nakon činjenja grijeha i ukora, uslijedilo je otvaranje vrata pokajanja čija širina je veća nego razdaljina između istoka i zapada, te upozorenje da trenutak grijeha prolazi i nestaje: Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade.” (El-Hadid, 23.)

Grijeh podsjeća srce na značenje Allahovih lijepih imena: El-Gafur i Er-Rahim – Onaj Koji prašta i Koji je milostiv.

Šta čovjeka podstiče i tjera na grijeh?

Prvo, ljubav prema besmrtnosti i duga nada.

Drugo, ljubav prema dominaciji i vlasti, po jednom čitanju, a po drugom, oslobađanje od ljudske prirode i priključivanje svijetu meleka (anđela), na šta aludira ajet: Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili” (El-A’raf, 20.)

Nekada zlo može biti put ka dobru. Možda Allah dadne da čovjek ostvari neko dobro preko određenog grijeha, bez kojeg se to dobro ne bi moglo ostvariti. Onaj ko posjeduje ”višak” moralne i duhovne čistote, često puta ne razumije ljude i ne uvažava njihove pobude, razloge i njihovu prirodu, ili se pak njegova moralna čistota pretvori u oholost, samodopadljivost i samoveličanje, tako da vjeruje da on predstavlja model i primjer moralnosti te da mu drugi ljudi nisu ni do koljena. Pravednost i objektivnost zahtijevaju da se prema grijehu odnosimo tako da smo svjesni da i mi možemo upasti u grijeh, a ne samo drugi ljudi. Kao što je rečeno: ”Neka kamen na mene baci onaj ko je bezgriješan.”

Gruba srca su daleko od Allaha

Imam Malik bilježi u svojoj Muvetti da je Isa, a.s., rekao: ”Ne govorite mnogo bez spominjanja i veličanja Allaha, pa da vam srca ogrube. Gruba i tvrda srca su daleko od Allaha, samo vi to ne znate. Ne gledajte u tuđe grijehe kao da ste vi gospodari, već gledajte u tuđe grijehe kao robovi, jer ljudi čine grijehe i kaju se. Smilujte se onima koje je zadesila nevolja i zahvaljujte Allahu što je vas zaobišla.”

Haridžije su poznati po tome da noći provode u klanjanju namaza, a dane u postu, koljena su im nažuljana od ibadeta, ali su zaboravili i zanemarili ljudske potrebe i ljudsku prirodu, pa su upali u ono što je veće i odvratnije zlo od onoga od kojega su pobjegli. Njihova haridžijsko-tekfirska ideja je daleko bliža šejtanskoj (satanskoj) nego melekskoj (anđeoskoj). I oni su u potpunosti zaboravili ljudsku prirodu koju Kur’an spominje i onda kada govori o najodabranijim Allahovim stvorenjima, poslanicima.

Grijeh koji su počinili Adem i Hava je otkriven i vidljiv, o njemu se govori u ajetima koji se uče u Kur’anu, zabilježen je i nije zanegiran. Takva situacija je i sa Nuhom, a.s., koji je tražio od Allaha da mu spasi sina nevjernika, pa mu je odgovoreno: “O Nuhu, on nije čeljade tvoje” – rekao je On – “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš.” (Hud, 47.)

Ibrahim, a.s., je koristio dvosmislenost i aluziju kada je želio porazbijati kipove koje je njegov narod obožavao, rekavši: ”Ja ću se, evo, razboljeti!” (Es-Saffat, 89.) i kada im je, nakon što ih je porazbijao, rekao: ”To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti – reče on.” (El-Enbija’, 63.), pa će mu zbog toga biti uskraćeno posredovanje i zauzimanje za ljude na Sudnjem danu.

Davud, a.s., je učinio to šta je učinio i shvatio je da je bio stavljen na iskušenje:”pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.” (Sad, 24.)

Junus, a.s., je srdit napustio svoj narod koji nije odmah htio prihvatiti njegovu poslanicu, misleći da zbog toga treba da ih napusti: ”…pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si!, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’”  (El-Enbija’, 87.)

I Jusuf, a.s., bi poželio onu ženu koja je njega bila poželjela: da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao.” (Jusuf, 24.), a zatim rekao: ”Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53.)

Musa, a.s., je nenamjerno ubio Kopta, pa je rekao: Gospodaru moj,” – reče onda – “ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!” (El-Kasas, 16.) To je bilo prije njegovog poslanstva, a nakon poslanstva, rekao je: ”a ja sam njima i odgovoran, pa se plašim da me ne ubiju.” (Eš-Šu’ara’, 14.)

Bio je potpuno načisto sa sobom, on stavlja stvari na njihovo mjesto, imenuje ih i naziva onakvima kakve one jesu u razgovoru sa svojim Gospodarom i traži oprost.

U Kur’anu se nalazi ajet u kojem se o Muhammedu, s.a.v.s., veli: On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao.” (Abese, 1.-2.) Zatim: ”A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš.” (El-Ahzab, 37.) Zatim: ”I ne budi branilac varalicama, i zamoli oprost od Allaha – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. I ne brani one koji su u dušama svojim podmukli.” (En-Nisa’, 105.-107.)

I Muhammed, s.a.v.s., je učio ono što mu se objavljuje skrušeno i ponizno, podučio je tim ajetima svoje ashabe i diktirao im na koje mjesto i u koju suru da stave ajete, i učio ih dok  je ashabe predvodio u namazu.

To je neosporan dokaz Božanskog porijekla Objave, poniznosti i skrušenosti Allahovih poslanika, jasnoće njihove tevbe i pokajanja i za najsitnije pogreške. Nejasnoća njihovih pogrešaka zbunila je mnoge mufesire i komentatore Kur’ana, pa su te pogreške nazivali i tumačili mimo njihovog izvornog, prvotnog značenja. No, bez obzira na to, Kur’an je sve to obznanio, stavljajući naglasak na iskrenost njihovog kajanja, na dubinu njihove skrušenosti, predanosti i poniznosti, na riječi koje su izgovarali u skrušenim dovama i traženju oprosta, a ne na opširno opisivanje njihovih pogrešaka.

saff