O učenju sure Jasin mrtvima

Selam alejkum. Javljam se iz Makedonije. Imam 42 god. i trudim se da budem dobar Musliman. Do pre neko vreme sam praktikovao kad idem na groblje da čitam Jasin zato što sam čitao hadis, a prenosi ga Munavi gde kaže da poželjno je da kad se ide u groblje da se čita Jasin. U razgovoru sa jednim bratom on mi je rekao da čitanje Kur’an u groblje je zabranjeno. Molim vas da mi odgovorite da li Jasin može da se čita u groblje ili ne, i molim vas da mi date argumenat. Da li Munavi koji prenosi hadis od Poslanika s.a.v.s. ima dobar sened ili ne?

Selam alejkum

Odgovor:

 Prije svega, dužan sam jednu veliku ispriku budući da je tvoje pitanje došlo prije mnogo vremena. Objašnjavati sada razloge ovolikoga odlaganja odgovora mislim da nije uredu te se jednostavno nadam da ćeš nam halaliti (da ipak nećeš zamjeriti).

Ovo pitanje učenja sure Jasin umrlim, naročito na mezarovima, bilo je aktuelno prije nekoliko godina, tačnije odmah nakon prestanka napadâ na Bosnu i Hercegovinu. Brojne publikacije, koje je uglavnom izdavao tadašnji Visoki saudijski komitet, organizacija koja je mnogo učinila na pomoći Bosni i Hercegovini u najtežim trenucima, tretirale su ovo pitanje te na njega odgovarale negativno. Pri tome su se navodili ajeti iz časnogaKur’ana i određeni hadisi, govori plemenitoga poslanika Muhammeda, alejhisselam.

S druge strane, ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, institucije koja uglavnom protežira tradicionalni bosanskohercegovački islam, i učenjaci pripadnici derviških redova nisu puno pažnje posvećivali ovim fetvama (pravnim rješenjima) selefijsko-vehabijskih učiteljâ. Takav je, uglavnom, bio slučaj i s drugim razmatranim i prosuđivanim temama.

Naravno, ne bi bio problem da je sve ostalo pri “razlikama mišljenja” ali mi ne bismo bili mi da te “razlike” nismo doživljavali kao suprotnosti, često i isključivosti pa je pristajanje uz jednu od školâ mišljenja među muslimanima (tradicionalnu, tesavvufsku, selefijsku, vehabijsku) ujedno značilo, za druge škole, i veliki grijeh a ponekad i sâm izlazak iz vjere.

Nakon toga isplivale su stvari koje su tokom agresije tinjale, naročito na prostorima Srednje Bosne, pa su i u glavnome gradu BiH Sarajevu počele prepirke, svađe čak i tuče. Tako, nezreli, površni i ideološki, mada srčano prihvaćeni od pojedinaca, stavovi sudarili su se ljenošću, nebrigom pa i neznanjem pojedinaca te uz sav haos nastao u Bosni i Hercegovini davali jednu nimalo lijepu sliku “muslimanskoga zajedništva”.

Kako naš narod kaže “vrijeme čini svoje”, pa su se neki otrijeznili, shvatili pogubnost sile, drugi su malo počeli s aktivnim i javnim bavljenjem naukom te se situacija podobro stišala.

Zašto ovaj uvod? Čini mi se da se te “prebolovane” nevolje ponovno polahko javljaju. Razlog mi nije baš poznat no, lično ih doživljavam kao nedostatak inspiracije kod muslimanskih učitelja za bavljenje nečim novim i nemogućnost pružanja konkretne pomoći običnim ljudima, bili oni vjernici ili nevjernici.

Jedna od tih “boljki” upravo je sadržana u tvome pismu a tiče se “ponovnoga” raspravljanja o ispiravnosti učenja sure Jasin mrtvima, naročito na mezaru, a što predstavlja jednu od tradicijâ Bosne i Hercegovine. O ponovnome aktualiziranju ovoga problema na prostoru BiH ako Bog da navest ću dva primjera.

Prije jedno mjesec dana na televizijskoj stanci “Alfa” gostovao je Samir Avdić čija je akademska titula profesor. Čuo sam za ovoga brata ali ga nikada nisam upoznao a ni vidjeo. Prilikom boravka na spomenutoj stanici profesor Samir Avdić, između ostaloga, istakao je da je nedopušteno učiti suru Jasin mrtvima, naročito na mezaru, a da hadis u kojemu hazreti Poslanik, alejhisselam, izričito kaže:

“Učite Jasin svojim mrtvima!”

treba razumijevati u smislu učite suru Jasin osobama koje su na samrti ne bi li barem pred smrt povjerovali, ako su bili nevjernici, odnosno ne bi li svoje vjerovanje još više učvrstili.

Drugi primjer tiče se teksta objavljenoga nedavno u časopisu “Saff”, broj 117 – april – safer 2004./1425., pod nazivom: “Ko svakog petka posjeti mezare svojih roditelja i prouči suru Jasin, oprašta mu se onoliko grijeha koliko ima ajeta ili harfova u toj suri”. U ovome tekstu također se ističe nedopuštenost toga čina a i sam nadnaslov glasi “Izreke koje su kod muslimana poznate kao hadisi, a one su ili izmišljene ili jako slabe”. Ističući u naslovu koristi (fadîlete) raspravljanoga čina a dajući tome kontrast u nadnaslovu naglašavanjem moguće neispravnosti istoga čina vjerovatno se željela privući pažnja sljedbenika i jednoga i drugoga mišljenja.

Ono što je zanimljivo jeste da autor toga članka koristi kao izvor poznatoga islamskoga učenjaka el-Menâvîja (njegovo ime neki čitaju i el-Munâvî) ali, kao što ćemo inšallah vidjeti, ne navodi i drugo mišljenje koje spomenuti učenjak navodi u djelu “Fejdul kadîr”, što je ustvari komentar djela “El-Džâmi‘us-sagîr”, čiji je autor es-Sujûtî.