kajtezovca-nisani-06-2012-318-620x330

Od muža vam niko preči nema…

Rekli su mi da imam određena prava koja su uključivala i kratkoročnu finansijsku nadoknadu. Međutim, prošli su mjeseci ali od uplata nije bilo ništa. Zvala sam biro i službenica biroa mi je kazala da moj žiroračun nije bio vidljiv te sam morala dostaviti dokument koji izdaje moja banka. Ali vrijeme je opet prolazilo a od uplata nije bilo ništa. Poslije su mi objasnili da je novac proslijeđen na moj ugašeni račun u drugoj banci te da se račun mora oživjeti kako bi se novac mogao podignuti. Ko se novcu ne raduje???
Tako ja brže bolje radosna odem do obližnje banke i kod iste službenice zateknem vlastitog muža. U šali kažem da me nisu morali uputiti istoj službenici kod koje se trenutno nalazio moj muž jer sam željela malo pobjeći od muža u čijem društvu provodim dvadeset i četiri sata. Na tu moju šalu, u kojoj je bilo i zrnce istine smile emoticon, grohotom se nasmija službenica ali žena i muž preko puta nas me prijekorno pogledaše. Žena veoma otužnim glasom reče: “Eh, moja gospođo… Moram da Vam kažem da griješite. Ne bježite od muža. Od njega Vam niko preći nema”. Malo bolje pogledam u ženu pa u njenog supruga i shvatim da se radi o veoma napaćenim ljudima, smjela bih zaključiti veoma bolesnim i također u njihovim nevoljama prepuštenim samim sebi. Pomislih da im barem mogu uputiti neku toplu riječ te blagim tonom upitam ženu zašto misli da je supružnik tako važan. U nekim drugačijim okolnostima nastavila bih u šaljivom tonu. “Kada vas neka velika nevolja snađe, kao što je nas snašla, svi dižu ruke od vas i tada jedino ostanete upućeni jedno na drugo.” Nadopunjavajući se kako riječima tako i pogledima ovo dvoje ljudi mi ispričaše od kavih sve bolesti je supružnik obolio. Tri su najgore -karcinom, četiri moždana i multiplaskeroza. Na trenutak sam zanijemila ali sam se ipak usudila da pitam šta oni misle da je uzrok svih tih teških oboljenja. U glas su mi odgovorili da je to sekiracija. I to sekiracija zbog djece koja ne slušaju. Nisam ih pitala koje neposlušnosti djeca izražavaju niti bilo šta drugo vezano za uzrok takvog dječijeg ponašanja. Pokušala sam im pružiti suosjećanje kako sam najbolje umjela.
Sjetila sam se ajeta iz Časnog Kur’ana, čini mi se iz sure Gvožđe, u kojoj Allah dž.š. govori o potomcima Nuhovim a.s. i Ibrahimovim a.s. među kojima ima dobrih ali ih je najviše zalutalih. Podsjetila sam nas da čak ni poslanici koji su znali da Allah dž.š. neovisno upućuje koga hoće nisu mogli mirno gledati dječija zastranjenja ili dječiju patnju te da je normalno da i običan čovjek pati zbog ružnog ponašanja svoje djece ali da ipak moramo naći načina da stvari koje ne možemo promijeniti prihvatimo. Kazala sam im da je insan sklon kada su u pitanju vlastita djeca nepravedno sebi pripisivati većinu njihovih uspjeha i neuspjeha iako ćemo samo jednim dijelom za njih odgovarati. Sa zanimanjem i velikom koncentracijom su me gledali upijajući svaku moju izgovorenu riječ. “Ali svi nam govore da smo mi krivi.” – nakon što sam prestala govoriti reče žena. Službenica me je ubrzo prozvala. Prije nego što sam ih pozdravila zatražila sam da mi obećaju da će se manje obazirati na riječi ljudi koji im ni u čemu nisu od pomoći već im samo dolijevaju so na ranu i da će malo više misliti na sebe i svoje ozdravljenje. U tom trenutku se na njihvim napaćenim licima se ukazao osmijeh. Kada sam polazila u banku mislila sam da idem zbog novca i bila sam radosna zbog toga.
U banci sam pak dobila velike životne lekcije i podsjetila se na nešto na što bismo se svaki tren morali podsjećati:
1. Nema većeg bogatstva od zdravlja;
2. Djeca su jedno od najvećih iskušenja;
3. Supružnici su jedno drugom prioritet;
4. Ukoliko ne prihvatiš ono što ne možeš promijeniti ili ćeš umrijeti ili se razboliti;
5. Teško onome ko sudi i prosuđuje a ne pomaže i ne razumije….
Na izlazu iz banke uzela sam svog muža ispod ruke i kazala da danas ja častim ručkom. “Pa zar mi nisi rekla da bi danas malo sa drugaricama”? -začuđeno me je upitao.
Piše: Elvira Velić
Akos.ba