1

Poruke i pouke iz sure Kehf i Qassas: Kazivanja o Musau i Hidru

Čovjek bi trebao znati da mu je njegovo vlastito životno iskustvo najbolji učitelj, međutim većina ljudi zaboravlja lekcije koje ih život uči. A i Bog dragi najbolje poznaje Svoja stvorenja, pa je tako i jedan od izraza koje Kur’an koristi za čovjeka insan, a značenje ove riječi u našem jeziku moglo bi se prevesti kao „biće koje zaboravlja”.

Vjerujem da većina čitalaca ovih redaka zna mnogo o životu Musaa a.s. jer ga Gospodar na više mjesta u Kur’anu detaljno opisuje. U suri Kehf Uzvišeni Allah nam govori o Musau i Hidru a.s, pa pogledajmo zajedno na kako mudar način Gospodar preko Hidra a.s. ukazuje Musau a.s. na važnost sabura, preispitivanja vlastitih djela i na “ne upiranje prstom” u druge prije nego li razmislimo kako bismo mi sami reagovali (ili smo već reagovali) u sličnim situacijama. U nastavku je prevod od 65. do 82. ajeta sure Kehf:

“I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili.

“Mogu li da te pratim” – upita ga Musa – “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”

“Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati” – reče onaj –

“a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?”

“Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da” – reče Musa – “i da ti se neću ni u čemu protiviti.”

“Ako ćeš me već pratiti” – reče onaj – “onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!”

I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. “Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!”

“Ne rekoh li ja” – reče onaj – “da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?”

“Ne karaj me što sam zaboravio” – reče – “i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!”

I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: “Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!”

“Ne rekoh li ja tebi” – reče onaj – da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?”

“Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam” – reče – “onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!”

I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. “Mogao si” – reče Musa – “uzeti za to nagradu.”

“Sada se rastajemo ja i ti!” – reče onaj – “pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti.”

“Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao;

što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg;

a što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!”

Razmislimo sada, zar i Hidr a.s. nije mogao postaviti slična pitanja Musau a.s?! Mogao ga je upitati: Zar i tvoju majku, o Musa, Allah nije nadahnuo pa te kao malu bebu stavila u mali čamčić (kolijevku) i bacila niz rijeku, to je uradila da bi te spasila od sigurne smrti od strane faraonovih ljudi.

“Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti.” (Al-Qasas, 7)

Ili da ga je upitao zar se ne sjećaš, o Musa, da si i ti ubio jednog čovjeka bez da ti je to tvoj Gospodar naredio, a mene pitaš zašto sam ubio po naređenju Njegovom?

I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i – usmrti. “Ovo je šejtanov posao!” – uzviknu – “on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! (Al-Qasas,15)

I na kraju mogao mu ja kazati, zar i ti sam, kada si stigao u Medjen, i vidio kako dvije djevojke odvraćaju svoju stoku od izvora, dok ostali svoju stoku poje, nisi pritekao u pomoć, iako si u tom trenutku bio umoran i gladan i zavapio “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu (dobro) dao, zaista mi je potrebna!” , uradio si to bez da si očekivao bilo kakvu zahvalu ili nagradu za taj svoj postupak, pa kako da ja očekujem nagradu od jetima. Pa zbog čega onda, o Musa, optužuješ mene i moje postupke kad si se ti našao u sličnoj situaciji, a ja sve što radim, radim po Allahovoj naredbi?!

A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. “Šta vi radite?” – upita on. “Mi ne napajamo dok čobani ne odu” – odgovoriše one – “a otac nam je veoma star.” I on im je napoji, a onda ode u hladovinu i reče: “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!” (Al-Qasas,23-24)

Kao što vidimo, iako je Musa a.s. bio iskušan na sličan način, ipak nije mogao da se strpi i da ne pita hazreti Hidra. Povezavši ova dva Kur’anska kazivanja iz sure Qassas i Kehf uzmimo pouku od Musaovog učitelja, te neka nam naša životna iskustva budu najbolji učitelji.

Piše: Bega Karadža

Akos.ba