1

Prestala sam oblikovati obrve kada je moj muž preselio

IslamBosna.ba- Kada je moj muž ubijen, u mom životu se odmah mnogo stvari promijenilo. Nisam imala vremena da se naviknem na ideju da ga više nema. Nisam imala vremena da se prilagodim novoj stvarnosti. Bila sam bačena, glavnom naprijed, u ovaj haotični i bolni uragan emocija i događaja.
Nekoliko sedmica kasnije, pogledala sam se u ogledalo i vidjela sam da su mi obrve porasle. Gotovo instinktivno sam potražila pincetu. Dok sam mumljala u potrazi za njom, zaustavila sam se. Ne znam šta je dovelo do toga da stanem, ali sam stala. Na sekundu sam se pogledala u ogledalo i pomislila, zašto ovo radim?
U hadisu, koji je većina nas čula, Poslanik, s.a.v.s., kaže: Allah je prokleo žene koje se tetoviraju i koje tetoviraju, i žene koje čupaju obrve i koje traže da im se čupaju obrve i koje stanjuju zube, uljepšavajući se i tako mijenjaju izgled koji Allah daje stvorenjima!

Ovaj hadis sam ranije nebrojeno puta čula, ali nikada nisam natjerala sebe da prestanem sa oblikovanjem obrva. Mislila sam da ću izgledati previše neuredno, previše nestašno i zbrkano. Uvijek sam mislila, to je samo malo dlaka.
Ali u tom trenutku odlučila sam da prestanem. To je bilo prije tri godine. (Za one koji se pitaju, još uvijek imam umjereno pristojno lice).
Ovaj tekst stvarno nije o obrvama, ipak. Riječ je o potčinjavanju. Potčinjavanju Allahu i onome što On traži od nas, i onome što nam je On zapovjedio da radimo.
Godinama sam mislila da nije puno važno to što oblikujem obrve. Pa, tačnije, nisam uopće mislila o tome. Tačka.
Onda mi se dogodila ova velika stvar. Naglo i nasilno sam izgubila nekoga koga sam voljela. Vidjela sam njegovo lice u mrtvačnici, još uvijek posječeno i krvavo od pada na tlo. Vidjela sam kako sam za samo nekoliko trenutaka od žene postala hudovica, od sretne sam postala osoba koja želi da iskoči iz vlastite kože zbog boli, od osobe zadovoljne svojim životom do preispitivanja svega, i od planova ispred sebe do toga da nemam čemu da se radujem.

A kada je on nestao iz mog života, shvatila sam koliko je postojanje kratkotrajno. Shvatila sam koliko je stvarnosti prošlo iznad moje glave u proteklih nekoliko godina dok mi je bilo stalo do stvari. Shvatila sam da bih mogla umrijeti u jednom trzaju vremena, prije nego ikada budem ‘spremna’, prije nego učinim neophodne žrtve da bih bila pozdravljena riječima mira od dobrih meleka i uzdignuta na mjesto gdje ću sresti Svevišnjeg.
Shvatila sam da ništa, i zaista doslovno mislim ništa, na ovom svijetu nije vrijedno riskiranja mog statusa u očima Allaha.
Sve što sam željela, sve što sam dovila, i sve do čega mi je bilo stalo nakon što mi je muž oduzet, jeste da uđem u Džennet u kojem više neće biti suza ni tuge koja me parališe. To je sve što želim. Ništa drugo.
Dakle, kada sam se pogledala u ogledalo i podigla pincetu prema licu, nisam to mogla učiniti. Koji to razlog mogu imati da rizikujem da počinim grijeh zbog nečeg tako trivijalnog kao što je dlaka? Da li je mala dlaka na mom licu zaista vrijedna vjerovatne Allahove srdžbe? Apsolutno nije.

Vidite, kada iskusite smrt, kada je držite u svojim rukama i dišete njen bakreni miris krvi, kada pokopate svoje voljene u zemlju, tako mnogo svjetovnih želja nestane.
Počela sam da se pitam koliko drugih stvari sam radila iako sam dobro znala da su pogrešne. Počela sam da se pitam koliko sam napravila kompromisa o drugim naredbama jer potčinjavanje Allahu nije bio moj životni prioritet.
Rekla sam da ovaj tekst nije o obrvama, i nije. On je o potčinjavanju. On je o pokornosti Allahu kada nam On zapovijedi da nešto uradimo ili se klonimo nečega, ne zbog toga što je lahko, već zbog toga što je On naš Gospodar i Onaj Koji je stvorio opskrbu i dostavio je stvorenjima iz Svoje dobrote i moći.

Allah zna da imam puno mahana i loših navika i propusta u strpljenju. On zna da se borim da se potčinim, kao i svi mi, određenim obvezama i naredbama. Svi smo mi ljudi.
Ali da li mi čak i pokušavamo da se potčinimo?Da li mi čak primjećujemo da nam je On rekao da uradimo nešto, ali mi otvoreno nastavljamo dalje, radeći upravo suprotno? Ili smo postali toliko ukorijenjeni u našim navikama da čak više i ne pravimo razliku između dobrog i pogrešnog?
Ukoliko bismo se samo potčinili istinskim potčinjavanjem, mi bismo upotpunili ime kojim nas je On nazvao: muslimani, oni koji se potčinjavaju. Ukoliko odbijemo da se potčinimo, na velikim i malim i srednjim stvarima, da li smo mi onda stvarno oni koji se potčinjavaju? To je vrlo važno pitanje.

Mogli bismo umrijeti istog ovog trena. A ako umremo, da li bi nam bilo stalo da li je naša (vjerovatno ona koja previše otkriva) odjeća u redu? Ili bi nam bilo stalo da li je ili nije naše potčinjavanje u redu?
Bojim se za svoju kćerku koja odrasta u ovoj eri društvenih medija gdje se žene takmiče za lajkove i sljedbenike. Oni ugrožavaju svoje potčinjavanje Allahu kako bi održale svoje brojeve ili povećale svoje platforme. One prave kompromis sa svime što je bilo šta vrijedno samo da bi imale konkurentsku prednost.
Ovo nije popularna stvar da se kaže, ali ću to svakako reći: izgubili smo iz vida činjenicu da je ovaj svijet iskušenje, a ne pista. Izgubili smo iz vida činjenicu da Allah ne gleda na naša tijela, već On gleda u naša srca. Ukoliko bismo za Njega žrtvovali koliko žrtvujemo za svoje društvene profile, bili bismo potpuno drugačiji.
Ne radi se samo od ličnostima društvenih medija. To je o svima nama, svakome od nas. Svi mi imamo trenutke kada mislimo da će nas prelaženje granice učiniti uspješnijim na ovome svijetu. Pojedini od nas su prešli tu granicu više puta, pojedini stoje na litici, diveći se travi koja je tamo ‘zelenija’.

Samo se zapitajte: da li je to, šta god da je ‘to’ u vašem životu, vrijedno riskiranja vaše duhovne dobrobiti i statusa u očima Allaha?
Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete
sve dok grobove ne naselite. (et-Tekasur, 1-2)
Molim Allaha da nas uputi da istinski utjelovimo riječ musliman dolaskom u stanje uma gdje ćemo donositi svjestan izbor da Mu se potčinimo na svaki način, bez obzira koliko je to teško.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!