PREŽIVLJENJE ME OBAVEZUJE DA ISPRIČAM I SVJEDOČIM O ONOME ŠTO SAM VIDIO!

To što me Bog, između onoliko dobrih ljudi koji su tada krenuli prema Tuzli, poštedio i ostavio u životu, obavezuje me da pričam i svjedočim o onome što sam vidio. I zato svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je sačuvao razum i snagu i pomogao da i u najtežim iskušenjima ne posegnem za zlom…

Tako počinje priča tridesetdevetogodišnjeg Muhizina Omerovića Đileta, profesora teologije iz Pobuđa kod Bratunca, koji je 11. jula 1995. u koloni smrti krenuo prema Tuzli, da bi u nju stigao tek nakon 62 dana lutanja. Dva puta je Đile u traganju za slobodom dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrč, spavao u polju mrtvih, oči u oči bio sa četnicima, gladovao, ali nadu da će se domoći slobode nikad nije gubio.

Ubijen otac

„Imao sam 18 godina kad je počeo rat. Otac mi je 1993. poginuo na kućnom pragu u Pobuđu. Dva ranjena brata, majka i sestra tada su, helikopterima UN-a, prebačeni u Tuzlu, a ja otišao u Srebrenicu. Živio sam u Potočarima, u porodici dobrog prijatelja mog oca, sve do 11. jula, kada smo se obreli na Šušnjarima, gdje sam se pridružio koloni koja je krenula u proboj. Od bliže rodbine sa mnom je bio samo djed po ocu, te neki poznanici i prijatelji. Uglavnom, svi smo bili sigurni putnici u smrt…“

U noći kada je krenuo iz Šušnjara, dio kolone u kojoj se nalazio, prisjeća se, negdje iza ponoći prešao je liniju zaštićene zone, i pred zoru 12. jula našao se u šumi u okolici rodnog sela. Tu je, sjeća se, ostao čekati začelje kolone.

„Cijeli smo dan bili u šumi. Predvečer je stigla informacija da je magistralni put Nova Kasaba – Milići blokiran, a istovremeno i informacija da su srpske snage napale začelje kolone. U jednom momentu ljudi odlučuju da krenu naprijed… Vidim hiljade izgubljenih, prestrašenih lica koja kreću dalje, a mene proganja šta je to bilo sa začeljem kolone. Nisam htio krenuti s njima. Ostajem i čekam. U neka doba, duboko u noći polazim i ja…“

Tačno 62 dana trajala je Muhizinova borba sa srebreničkom golgotom. Izašao je kao pobjednik, ali, kaže, poražen do kraja života ljudskom bestijalnošću, mržnjom i razmjerima zločina koji je vidio svojim očima. Koliko je, u traganju za slobodom, prebrojao mrtvih ljudi, koliko je noći hodajući spavao, koliko je bukova lišća pojeo, kaže, ni u trenucima najveće lične smirenosti ne može reći da to zna. Snagu da život nastavi takmičeći se u dobru, ovaj profesor teologije, koji odlično govori francuski, engleski i perzijski jezik, koji se iz Ženeve vratio kako bi nastavio život u rodnom Pobuđu, kaže, crpi iz čvrstog ubjeđenja da dobro u ljudima i pored tolikog zla, ipak, nije ubijeno.

Ni danas, kaže, ne zna kako je izbjegao tragediju prve zasjede u srebreničkoj Kamenici kod kote koju svi znaju kao „bukva“. Godinama, kaže, odlazi na to mjesto jer ga proganjaju slike raskomadanih tijela ljudi iz kolone na koja je naišao neposredno nakon tragedije.

„Bilo je to polje mrtvih. Tvrdim da je na tom mjestu u samo nekoliko minuta ubijeno više od hiljadu ljudi. Da li od postavljenog eksploziva, artiljerijske paljbe, nikad se neće moći utvrditi. Jauci, plač, preklinjanja… Mi koji smo naišli u tom momentu, onako iscrpljeni, isprepadani, pokušavamo one ranjene zbrinuti, ali nemamo čime. Neki mole da ih ne ostavljamo, ali koga odabrati da poneseš. Nemaš snage da sve poneseš. Nema doktora, nema lijekova… U toku noći organiziramo kolonu, ali ponovo zasjeda. Koračam prestrašen onim što sam vidio, ali i onim što sam ostavio iza sebe…“

Dan nakon masakra kod „bukve“ Muhizin je nastavio pješačiti prema Novoj Kasabi. Vrućina, žeđ, glad. Tada sreće Hasana Mehmedovića iz Drinjače i petnaestogodišnjeg dječaka Mirzu Bašića.

„Pratili smo tragove kolone, ali nismo uspjeli preći cestu u Konjević-Polju. Nekoliko dana ostajemo u šumi, u obruču. I onda svjedočimo najstrašnijim scenama zločina. Ljudi izlaze iz šume i predaju se srpskim snagama, a oni ih nakon predaje ubijaju… U jednu grupu, sjećam se, ulazi srpski vojnik s pištoljem. Oni jadni stoje, a on hoda ispred njih i puca im u glavu. Jedan po jedan pada… Ja hoću da vrisnem, da kažem: Ne pucaj, ali ne mogu… Ostajem u šumi…“

Muhizin se sjeća scena iz sela Burnice kada se predalo oko hiljadu ljudi. Bio je u obližnjoj šumi i posmatrao njihovo hapšenje… Nakon nekoliko dana, s Hasanom i Mirzom uspio se izvući iz Burnica i planinom doći do iznad Drinjače kod Zvornika. „ Bilo je to nekih deset dana od pada Srebrenice. Tada počinje ona prva, najstrašnija glad. Kasnije se čovjek navikne… Nas trojica tada smo se, prateći tragove, nekako probili do Udrča, preko Snagova prema Baljkovici. Krijemo se po šumi nekoliko dana pokušavajući preći liniju, ali nismo uspjeli. Skrivali smo se u šumi i pravili plan kako se izvući, ali uzalud.“

Pokvarene konzerve

U ruksaku je, priča, kada je krenuo sa Šušnjara, imao samo tri konzerve. Dvije je pojeo odmah prvi dan, a treću je, kaže, čuvao za slučaj da bude ranjen, da ne umre gladan.

„Počeli smo jesti bukov list. Jedino su bile prispjele kupine. Uglavnom, živjeli smo od gljiva i divljaka jabuka. Nije bilo načina da pređemo liniju i odlučujemo da se vratimo u Srebrenicu. Ponovo patnja, skrivanje danju, noću pješačenje… Kad smo stigli u Konjević-Polje, odlazimo u tekiju, koja se nalazi na brdu iznad današnje kuće nane Fate. Tu smo ostali deset dana. Po noći naložimo vatru, pečemo gljive, po danu osmatramo šta se dešava… I nakon deset dana, opet pokušavamo otići prema Baljkovici i preći u Nezuk…“

Prisjeća se svog drugog putovanja do brda Udrč. Sjeća se ljudi koje je sretao izgubljene i iznurene, ranjene u zasjedama…

„Od tih ljudi saznao sam da na Udrču ima dosta Srebreničana koji su ostali iza kolone. To je već mjesec dana nakon pada Srebrenice. Kad smo tamo stigli, nalazimo 372 naša čovjeka. Izgladnjeli, isprepadani, polumrtvi… Tu srećemo Mirzinog oca, koji je došao s vodičima da traži sina… Pronalazim i djeda Muju, kojeg sam izgubio u toku puta… Kažem djedu da se vratimo prema Srebrenici, pa ćemo se nekako izvući, ali on mi veli da je star i iscrpljen i da ne može… I on, kao i ostali, čeka pomoć iz Tuzle, u nadi da će biti izvučeni na slobodnu teritoriju. Halalim se s
djedom i krenem nazad… Nažalost, spisak na kojem su bila imena ljudi koji su čekali na Udrču dopao je u ruke srpskoj vojsci i tu je bio kraj. Ubrzo su napadnuti, jedni su pobijeni, drugi su se razbježali…“

Osim ubijanja i ranjavanja koje je svo vrijeme lutanja šumom gledao, Muhizin, kaže nikada neće zaboraviti. Glad kojoj je bio izložen, ali, isto tako ni susret s hranom nakon skoro mjesec dana izgladnjivanja. Sa osam svojih prijatelja, nakon mjesec dana lutanja, stigao je ponovo u Srebrenicu, tačnije u Sućesku.

„Sjećam se da sam, dok smo bili u Sućesci, u potrazi za hranom, u jednoj kući našao puding. Nađem šećera, meda, brašna i napravim nekakvu slatku pitu. U životu nikad ništa ljepše ni slađe nisam pojeo. Iskradali smo se noću, brali povrća po baščama, a onda bismo smo pravili sataraš, kuhali buraniju. Ali, sve vrijeme muči me šta mi je s djedom, koji nije htio da pođe sa mnom. Odlučim da idem na Udrč i odnesem mu hrane… I opet kroz srebreničku Kamenicu… Užas… Hiljade ljudskih tijela razbacane, raspadaju se… Zadah je nesnošljiv… Idem između onih leševa i pored jednog ugledam kućni sat. Nijazu, koji je bio sa mnom, kažem: Pogledaj šta je čovjek ponio, a on mi kaže: „Nije to ništa“ i pokaza kutiju s gedorama pored jednog leša… Prevrćemo te leševe tražeći hranu. Nađemo 18 konzervi, hljeba… Po drugi put spavam među leševima… Kad sam drugi dan stigao na Udrč, djeda nisam našao…“

Muhizin se s Udrča ponovo vratio u Sućesku. Putujući šumom, sreće, kaže, razne grupe koje već drugi mjesec lutaju šumom u pokušaju da pređu liniju prema Tuzli.

Novi bijeg

S Muhizinom je u Sućesci bilo osmero ljudi. Kad je srpska vojska otkrila mjesto njihovog skrivanja, morali su ponovo bježati.

„Čujemo u jednom selu pjeva horoz. Siđemo među kuće, ne znajući da je selo puno srpske vojske. Moj kolega ode da hvata horoza, a ja iz jedne kuće iznosim vreću brašna. U tom trenutku, vidim prema meni ide srpski oficir. Pruža mi ruku i pita: Gdje si bio? Ja mu kažem da sam išao da uzmem brašna, a on veli: Sad kad izađeš, gore iza vode ima mojih 30 momaka pa im reci da idu za mnom u selo. Mislio je da sam jedan od mještana Srba koji su tih dana pljačkali bošnjačke kuće… I sad zadrhtim kad se sjetim tog momenta.“

“Osvanulo je jutro, ja pravim salatu, a Nijaz u mene gleda i tiho govori: Eto ti četnika iza leđa. Prišao nam čovjek na desetak metara. Imao sam pištolj, ali nisam smio da pucam. I on se uplašio, počeo da bježi, mi za njim, ali nam je pobjegao… Gotovo je. Bili smo otkriveni… Morali smo krenuti dalje. Sutradan Srbi su zapalili selo. Bio je to kraj septembra… Krećemo opet istom maršrutom kojom je nekad kolona išla… Ovog puta pridružio nam se nečiji pas koji nam umalo
glave nije došao… Po treći put dolazim na Udrč u namjeri da pređemo zvorničku Kamenicu i stignemo do Baljkovice, ali uzalud. Čekala nas je zasjeda… Četnici nas zovu da se predamo. Kako oni zovu, pas koji nas prati počne lajati… Više ne mislimo kako preći liniju, već kako se riješiti psa…“

S Udrča, Muhizin i njegovi saputnici, umjesto prema Baljkovici i Nezuku, ovaj put kreću šumom prema Vlasenici. Ni danas, kaže, ne zna kako su došli do iznad Vlasenice.

„Noću smo prešli asfalt tačno kod onog znaka na kojem piše Vlasenica. Otišli smo prema releju i onda krenuli borovom šumom. Pješačili smo ni sam ne znam koliko. Ni danas ne znam kako smo stigli do linije razdvajanja. Znam da je bio 11. septembar… Izvadim posljednje dvije konzerve ribe iz ruksaka, obje pokvarene… Čujem dovikivanje, iz daljine neko govori: Pala Vozuća, a ja ne znam ni šta je ni gdje je Vozuća. Pješačimo opet nekih pet sati i mislim da smo išli putem prema Sarajevu… Smail Klempić kaže: Odoh ja da vidim gdje smo. Znam da sam zaspo… U jednom momentu čujem neko zove: Đileeee… Vidim Smaila vraća se prema nama i plače. Iza njega vojnik, a ja ne znam da li je Smail zarobljen ili je naš vojnik s njim. Smail ne može da progovori. Onaj vojnik mi govori da je naš, veli: Nemoj, jarane, pucati, preživio sam rat, nemoj sad ti da me ubiješ. Ali, ja mu ne vjerujem. Smail jednako šuti i plače. Pitam tog vojnika, ako je naš, da li onda poznaje mog brata Mustafu… Kaže mi: Znam, brat ti je dobio sina 1. septembra, a djed Mujo ti je došao u Tuzlu. Tu sam saznao da je poginuo komandant Bećir Mekanić… Bio je to moj susret sa slobodom… Dolazimo u Kladanj…“