Priča o plemenima Jedžudž i Medžudž ᴴᴰ VIDEO

Je’džudž i Me’džudž se direktno spominju na dva mjesta u Kur’anu. Prvi put u suri El-Kehf, u ajetima koje smo već spomenuli: ‘O Zul-Karnejne’- rekoše oni- ‘Je’džudž i Me’džudž čine nered po Zemlji…’ (El-Kehf, 94.), i drugi put u suri El-Enbija, gdje Uzvišeni kaže: I kad se otvore Je’džudž i Me’džudž i kad se budu sa svake uzvisine žurno spuštali i približi se istinita prijetnja… (El-Enbija, 96-97.)
Ajeti iz sure Kehf govore o Je’džudžu i Me’džudžu u prošlosti, obavještavaju nas o neredu koji su tada činili na Zemlji, o Zul-Karnejnovom podizanju brane pred njima i njihovoj moći da je pregaze ili probiju. Dakle, govore o davnom vremenu Zul-Karnejna i periodu poslije njega. Međutim, ajeti iz sure El-Enbija govore o njima u budućnosti, i o njihovom velikom izlasku neposredno pred Kijametski dan. O svemu tome nas obavještavaju upotrebljavajući prilošku odredbu za budućnost (ar. ”iza”, što znači «i kada se…»), a što potvrđuju gramatičari. Ovi ajeti nam direktno govore o predstojećem izlasku Je’džudža i Me’džudža. Postoje dva mišljenja islamskih učenjaka po ovom pitanju. Jedni smatraju da se radi o doslovnom značenju i da neposredno ukazuje na pravi izlazak, tj. da će oni bukvalno razoriti Zul-Karnejnovu branu i proći kroz nju, čime će otpočeti njihova najezda. Zastupnici ovog mišljenja potvrđuju da se ovo neće desiti sve do pred sami Kijametski dan, te da je Zul-Karnejnova brana realna i da postoji i danas, a iza nje se nalaze Je’džudž i Me’džudž. Drugi, pak, smatraju da je njihov predstojeći izlazak u prenesenom značenju i da on predstavlja Allahovu dozvolu njima da izađu sa svog područja i rušilački navale na zemlje i gradove. To će biti njihov posljednji veliki izlazak koji će se desiti pred sami Kijametski dan. S obzirom da je prvi stav općepoznat, te da se u njegovoj razradi ne može ići dalje od kur’ansko-hadiskih tekstova koji su, inače, izuzetno kratki i šturi, mi ćemo u ovom tekstu predstaviti drugo mišljenje.

Njihova domovina

Kolika će biti silina i strahota najezde Je’džudža i Me’džudža slikovito nam predstavlja Kur’an: I kad se budu sa svake uzvisine žurno spuštali. Kur’anska riječ el-hadeb označava svako uzvišenje na Zemlji, svejedno bilo to brdo, uzvišica, brijeg, planina, itd. Druga kur’anska riječ je glagol jensilun koja označava brzi hod. Sa samo ove dvije riječi možemo sebi predstaviti strahovitu sliku njihove najezde, kao da će svojim razornim naletom prekriti čitavu zemlju poput skakavaca. Njihov broj, silina najezde i iznenadna pojava su opisani u vjerodostojnim hadisima koje smo naveli u kazivanju o Zul-Karnejnu. Navedeni ajet nam ukazuje da će ovaj veliki izlazak biti i posljednji, zbog Kijametskog dana koji će nastupiti poslije njega. «I približi se istinita prijetnja», a ova istinita prijetnja se odnosi na Kijametski dan i ona je ujedno i nesumnjiv znak da je Sudnji dan vrlo blizu i da će nastupiti neposredno nakon toga.
Ulema se razišla u pogledu domovine Je’džudža i Me’džudža i zemlje u kojoj je njihovo prvotno polazište. Kritičari se slažu da je to prostor negdje na sjevero-istoku zemlje, i najvjerovatnije je da je to Mongolija sa svojim nomadskim plemenima, Mongolima. Kineski izvori potvrđuju da je osnova riječi Mongol uzeta iz riječi Menkok ili Mendžok, što je vrlo blisko riječi Me’džudž. Osim toga, oni spominju i drugo pleme sa ovog područja koje se zove Javaši. Vrlo je moguće da se ova riječ tokom vremena deformisala tako da je postala Je’džudž. Jedžudž i Medžudž su u jednom periodu povijesti nazivani Mongolima, a u drugom Tatarima.

Sedam najezda

Naveli smo da su Je’džudž i Me’džudž, najvjerovatnije, smješteni na području Mongolije, te kineskog i ruskog Turkestana. Međutim, veliko je pitanje da li su oni izlazili ranije ili će izaći tek pred Kijametski dan? Skupina koja se drži prvog mišljenja smatra da će oni izaći samo jednom i to će biti predznak nastupajućeg Sudnjeg dana. Međutim, druga skupina kaže da su se oni pojavljivali više puta i da će njihov posljednji izlazak biti najrazorniji izlazak. Ova skupina uleme navodi sedam dosadašnjih najezda Je’džudža i Me’džudža i sve njih navodi Ebul-Kelam Azad.
PRVI: Desio se prije historijskog perioda, tj. prije više od pet hiljada godina, kada su zaposjeli kineske obale i uništili drevnu kinesku civilizaciju.
DRUGI: Desio se na početku historijskog doba, u periodu između 1500. g. p.n.e. i 1000. godine p. n. e., kada su krenuli sa sjevero-istoka zemlje i nastanili se na granicama Kine. Išli su miroljubivo i polahko baveći se zemljoradnjom.
TREĆI: Počeo je oko 1000. godine p. n. e. kada su ta plemena napala područja oko Kaspijskog jezera, Crnog mora i sjevernog Kavkaza, te područja oko izvora Volge. O njima govore i stari Grci. Oni su prošli kroz klanac Darijal u planinama Kavkaza i napali civilizaciju Ninive u periodu oko 700. g. p. n. e. Ovi mongolski napadi direktno su izazvali pad babilonske civilizacije, kao što to spominje Herodot, otac grčke povijesti.
ČETVRTI: Desio se u periodu oko 500. godine p. n. e. kada su njihova plemena napala područja zapadne Azije prošavši kroz tjesnac Darijal i kada je Zul-Karnejn (persijski Kir) pregradio tjesnac, te tako onemogućio prodore Je’džudža i Me’džudža, i na taj način zaštitio okolne zemlje jedan vremenski period.
PETI: Desio se 300. god. p. n. e. kada su se ova plemena usmjerila ka istoku i napala Kinesku imperiju. U ovom periodu je kineski imperator Šin Hvang Ti podigao veličanstveni Kineski zid kako bi zaustavio te napade. Gradnja zida je počela 264.godine i završena je za deset godina, čime su zaustavljeni napadi na Kinu. Kod ljudi je rašireno ubjeđenje da je Kineski zid ustvari Zul-Karnejnova brana, što je pogrešno. Izgleda da se kineski imperator okoristio Kirovom strategijom zaustavljanja napada Je’džudža i Me’džudža, pa je sagradio Kineski zid.
ŠESTI: Desio se u 4. stoljeću n.e. kada su se usmjerili ka Evropi pod vođstvom Atille. Tom prilikom su uspjeli uništiti Zapadno rimsko carstvo, nakon što su zauzeli prijestolnicu Rim i uništili je. Tako je okončan razvoj Rimskog carstva koji je trajao stoljećima.
SEDMI: Desio se u 12. stoljeću, tj. 7. stoljeće po Hidžri, kada su pod vođstvom Džingis-kana napali zapadne pokrajine Islamskog hilafeta i zauzeli ih uništavajući sve pred sobom. Njegov unuk, Hulagu, je 656. godine po Hidžri uspio zauzeti i uništiti i samu prijestolnicu hilafeta, grad Bagdad.
Ovo bi bila skraćena verzija sedam izlazaka Je’džudža i Me’džudža kako ih je naveo Ebul-Kelam Azad, a od njega prenio dr. Abdul-Alim Hidr. (Vidi, Jeseluneke an Zil-Karnejn, str. 166,167)