Snaga jetimske suze

Kada sam u proljeće ’95 dolazio u Sarajevo, nagovještavao se kraj rata. Ne pišem o ratu niti o prolasku kroz poznati “tunel” već o jednom slučaju koji do sad nije zabilježen a koji je, eto, toliko čudan da insanu svaki put iznova naježi svaku dlaku na tijelu. Na Baščaršiji sam, na basamaku pred Begovom, prepoznao Hasana* , čaršijskog sarhoša, kojeg je znala čaršija i koji je u mom sjećanju bio češće “pod gasom” nego trijezan, i koji je čak i u najkriznijim danima agresije vazda pronalazio “čašicu” i opijao se. Ovog puta me zbunila bijela kapica na njegovoj glavi…
prosijeda bradica i nurli čehra. Zbunio sam se i buljio u njega s nevjericom. Išaretio sam hafizu očima u Hasanovom pravcu a on me steže za mišicu i upita radoznal
– Sjećaš li se Hasana?
– Da, al’ ne kontam…
– Eh, Dženabu Hakk je Svemoguć sinko!
Pošto odmakosmo do u vrh čaršije, otpoče hafiz:
– Ima haman godina kako je pred Hasana, na Saračima, bahnula mati sa dvoje uplakane i bosonoge djece. On se vraćao prema Bentbaši sa dvije lepinje pod rukom, pa ustuknu nazad kad ga žena predskoči kroz plač: – Dobri insanu, daj nam tu jednu lepinju, ova moja djeca pocrkaše od gladi! Haman smo se tri hefte probijali kroz četnike, ova djeca ništa nisu jela osim lišća i vode i šumskih plodova! Daj nam jedan hljeb, Bog te pazio! Hasan, i ovaj put pripit, zakoluta očima pa zagrmi! – Ma što me prepade ženturačo! Nisam im ja otac! Šta me briga tuđi skot! Mič’ se da prođem!
U tom djevojčica zaplaka tako tužno da Hasan tek sad obrati pažnju na jadnike pred sobom. Žena sva poderana i pocijepana, izgužvane pamurice preko glave, svezane pod bradom u kaljačama a djeca prljava i haman bosonoga, oči utonule od gladi, straha i umora; dječaku je moglo biti osam a djevojčici devet ili više godina. Iz očiju joj suze tekoše niz bradu na golišavu nogu, pa se Hasanu smuči u trbuhu, bi ga stid sebe i pomisli. Ubiće me Bog! Brže-bolje pruži obje lepinje djeci, nespretno ih pomilova po prljavoj kosi i izgubi se prema Bentbaši.
U kući samo zbaci kaput sa ramena i baci se na šilte što mu je služilo kao postelja. Ubrzo, i sam gladan, zaspa misleći o čudnom susretu. Odjednom se nađe nad Džehennemom, i to vidje svoju vagu , svojih dobrih i loših dijela, pa tamo gdje treba da budu dobra djela – sve bi prazno! Na strani gdje su loša djela – brdo loših djela i on sa njima, strahovito se približavajući užarenoj vatri, pošto su pretegla loša djela! Sav u strahu, svjestan mjesta i dešavanja, Hasan zapomaga iz sveg glasa: – Ja Rabbi, propado’ u vatru, jadan i kukavan, zar za svoga života nisam ništa dobro učinio da mi se smiluješ, da ne gorim?
Kada se strana vage, na kojoj je i sam bio, našla tik iznad razbuktale vatre, u tom momentu, ugleda Hasan onu djevojčicu, što joj dade hljeb i pomilova je, kako joj samo jedna suza iz oka, preko obraza i brade kanu, ali ovaj put ne na golu nogu već na onu stranu vage gdje bi trebalo da budu Hasanova dobra djela, pa se čudom vaga zaustavi nad Džehennemom a suza čudom progovori:
– Hasane, Allah ti se smilovao, nahranio si siroče! Ja sam jetimska suza! Moj Gospodar mi je naredio da utrnem džehennemsku vatru pod tobom!
Allahu ekber! Allahu ekber!
Hasan se prenu iz sna, okupan u znoju! Zaokujis’o je sabahski ezan a njega obuzela drhtež, nije mogao ustati koliko su mu koljena klecala. Neprestano mu je u bubnjićima ušiju odzvanjao dio rečenice: “…ja sam jetimska suza…”
Znao je da mora na sabah, u džamiju, iako je zadnji put u djetinjstvu klanjao namaz; ezan je tek zaučio. Nekako je uzeo abdest, dohvatio kaput i pohitao u Hadžijsku džamiju. Noge su ga same donijele. Sva se džamija u nevjerici okrenula. Nije ni primijetio začuđene poglede na sebi, samo je pao na sedždu i dugo jecao dozivajući: Ja Rabbi, ja Rabbi…
* Ime osobe je promijenjeno, ali je događaj istinit.
Fuad Abdullah Seferagić