Srpkinjin prelazak na islam

Bilo mi je 22 godine i već sam postala tipični primjer žene karijeriste zapadnog društva; završila dobru školu, imala stan i auto, posjedovala vlastiti frizeraj… Dotle je za mene Svijet bio u redu, jer napokon takav se ljudima servira. A onda je izbio rat na Balkanu. Ovo me je jako pogodilo s tim da sam ja rođena Srpkinja (Srbijanka). Nisam o tome puno znala, niti sam u prvom momentu razumila, jer za mene nije postojala Bosna, Srbija, Hrvatska, niti različitost religija, za mene je sve bila Jugoslavija. Bila sam šokirana da je i danas, nakon toliko znanja i iskustva sa prijašnjim ratovima, moguće voditi rat i to u srcu Evrope. Ubrzo su u Austriju, zemlju u kojoj sam odrasla i provela svoje djetinstvo i mladost, počele pristizati izbjeglice iz Bosne. U gradu u kojem sam živjela upoznala sam brata i sestru koji su bili muslimani i tek pristigli u izbjeglištvo.
Grizla me je savjest, iako ja lično nisam imala nikakve veze sa ratom niti sam ga podržavala, a jednostvano nisam znala kako da se postavim. Uprkos ovoj barijeri, ja sam se sa njima upoznala i nakon kraćeg vremena jako zbližila. Skupa smo proveli mnogo lijepih trenutaka. Čudno je to da mi nikada nismo pričali o ratu. Ipak tragovi rata su bili na njima primjetni. Živjeli su jednostavno bez cilja i nade, ravnodušno tragajući za bilo kakvim legitimitetom.

Vremenom su oni, a naravno i ja počeli da podpadamo pod uticaj medija, kao i mišljenja naših familija i prijatelja. Za mene je sve postajalo teže, jer odjednom sam i ja kao Srpkinja postala zločinac i agresor. Međutim, stanje je bivalo gorim od momenta kada sam uspostavila vezu sa prijateljem izbjeglicom, koja je bila više od prijateljske. Njegovi roditelji to nisu mogli prihvatiti, jer sam ja u njihovim očima Srpkinja i kao takva njihov neprijatelj. Za mene je ta zabrana bila neshvatljiva, jer nisam rasistički odgojena, niti sam imala takve poglede.
Možda i zbog mog prijašnjeg posla koji je zahtijevao češći boravak u inostranstvu, zbog čega sam stekla razumijevanje prema drugim kulturama, religijama i tradicijama. Nisam se osjećala gorom, a niti boljom od njih.
Također sam se suosjećala sa njima i pokušavala da na bilo koji način budem od pomoći. I pored toga su me odbacivali. Meni i mom prijatelju je postajalo iz dana u dan teže. Morali smo kriti našu vezu. I tako je to neko vrijeme potrajalo, sve dok me jednoga dana nije nazvala njegova sestra sa kojom se dugo vremena nisam vidjela. Saopštila mi je da se povratila vjeri i da se udala. Iz dubokog vjerskog ubjeđenja se odlučila staviti hidžab.
Pošto se dugo vremena nismo vidjele, s tim što je ona izbjegavala kontakt sa mnom, pretpostavljam da je očekivala odbojnu reakciju ili čak kritiku, no njena odluka je za mene bila uredu, jer je moje mišljenje bilo da svako treba činiti onako kako njemu odgovara. Nakon određenog vremena pozvala me je da joj dođem kući u posjetu. Naravno, ja sam taj poziv rado prihvatila i otišla sam joj kući. Taj dan je kod nje bila jedna mlada Bosanka, također pokrivena. Sjedile smo i pričale o mnogim stvarima i naravno nametnulo se pitanje žene muslimanke i njenog pokrivanja. Mene su jednostvano mnoge stvari interesovale, jer nisam znala da se žene dobrovoljno pokrivaju.
Smatrala sam da muslimanke to čine zbog prisile. Naravno, njih dvije su mi bile primjer dobrovoljnog pokrivanja, a osim toga, bile su tako ponosne i hrabro zastupale svoje mišljenje. Iskoristila sam priliku da ih ispitam o stvarima po pitanju islama koje se redovno plasiraju na medijima. Bila sam zadivljena njihovim odgovorima, a posebno tom mladom djevojkom koja je ostavila jak dojam na mene. Njeni pogledi na život su mi tada izgledali strogi i teški, ali s druge strane ipak jednostavni i razumljivi. Možda sam tako bila njome oduševljena zbog same činjenice da je, iako tako mlada, svojim razmišljanjem izgledala mnogo starije i zrelije.
Ova djevojka je u ratu izgubila svog petnaestogodišnjeg brata. Ubijen je samo zbog toga što je imao muslimansko ime. Imala je dovoljno razloga da ne razgovara sa mnom, međutim, naprotiv ona me je pozvala da je jednom posjetim, kao i da prisustvujem islamskoj vjeronauci koju je ona držala bosanskoj djeci u jednoj turskoj džamiji. Pozivu sam se rado odazvala i tako došla u bliži kontakt sa islamom. Bila sam fascinirana i oduševljena jednostavnošću i realitetom ove religije. Zadivio me je međusobni odnos muslimana i činjenica da su muslimani braća i sestre, iako to u prvom momentu nisam mogla shvatiti.
Primjetila sam da njih nešto veže, neka posebna ljubav koja je meni bila nedokučiva, jer znam da na Zapadu nema brata, nema prijatelja, nema ljubavi, samo interes. Počela sam osjećati posebnost te vjere, ali moram priznati činjenicu da je presudna odluka za moje interesovanje bila promjena moga prijatelja. On se odjednom počeo na bolje mijenjati. Nisam znala šta ga je tome ponukalo, ali sam bila sretna zbog toga, jer je počeo napuštati mnoge loše navike, kao što je prestao pušiti, piti alkohol i na kraju napuštati loše društvo. Nakon kraćeg vremena i on je počeo da mi priča o islamu i objašnjava zbog čega je napravio promjene u svome životu. Napokon, uvidjevši mnoge pozitivnosti, odlučila sam da se i sama dublje informišem o toj vjeri, koja me je uistinu počela oduševljavati.
Nabavila sam literaturu o islamu i nakon iskrenog ubjeđenja u ispravnost ove vjere, prešla sam, hvala Allahu, 1995. godine na islam. Put do hidžaba, posta i drugih obaveza prema Allahu, bio je težak, ali ipak uz Allahovu pomoć savladiv. 1997. godine sam se udala za svog izabranika, s kojim sam skupa još više urasla u islam. Molim Allaha Svemogućeg da nagradi sve one koji su mi na ovome putu bili saputnici i pomagači i molim Allaha Uzvišenog da uputi sve one koji tragaju za istinom. Amin.
Priredila, Umm Sulejman

http://www.muslimanka.net