ŠTA ZNAČI HADIS „SAN JE BRAT SMRTI“?

Esselamu alejkum, ima li igdje tuumacenje hadisa: ”San je brat smrti.” Malo me zbunilo to, jer onda svake noci na neki nacin umiremo?

Odgovor:
Mislimo da bi bilo dobro odgovor na Vaše pitanje podijeliti na dva dijela: prvi dio odnosio bi se na razmišljanje: „Da li čovjek svaki put kada zaspi ujedno i umre“, a drugi dio podrazumijevao bi konkretno tumačenje hadisa kojeg ste naveli.

Pozivajući se na tradicionalni muslimanski nauk, čovjek se na ovome svijetu posmatra kao svojevrsna kompozicija koju čine tri dijela: duh (rūḥ), duša (nefs) i fizičko tijelo (beden).

Čovjekova svijest o sâmome sebi zapravo predstavlja dušu. S obzirom da je duša porijeklom iz nefizičkoga svijeta, da bi mogla egzistirati na ovome svijetu, i to na jedan izravan način, spojena je sa fizičkim tijelom. Taj spoj je moguć zahvaljujući trećemu elementu ljudskoga bića – duhu.

Uzvišeni Bog je Svojom moći podario da Duh, kao nestvoreni entitet dat izravno od onoga što se oslovljava Božijom naredbom (emrur-Rabb), uđe u fizičko tijelo, na neki način „prilagođen“ kroz duhovni organ srca (qalb), i tako, mada porijeklom nestvoren, ipak može prebîvati u fizičkome tijelu.

Sve dok duh prebîva u fizičkome tijelu, to tijelo može održavati vezu (nisba) sa dušom, odnosno, kako znatan broj muslimanskih teologa smatra, duša se doslovno raširi po kompletnome tijelu, s tim da gubitak jednoga dijela tijela ne utječe na neko „smanjenje“ odnosno „otkidanje“ duše. Gubitkom dijela tijela, duša se naprosto povuče iz toga odstranjenoga dijela.

Ukoliko ruh bude povučen (qubiḍa) iz tijela, tada se veza između fizičkoga tijela i duše prekida, ili, kako mi to kažemo – nastupa smrt.

Za vrijeme spavanja, duša je tâ koja privremeno napušta tijelo, odnosno, po mišljenju jednoga dijela muslimanskih teologa – jedan dio duše napušta tijelo, dočim u tijelu i dalje ostaje duh. Veza između duše i tijela je, kako neki smatraju, nešto „slabija“ negoli u stanju jave, međutim, nije riječ o potpunome prekidu veze.

Na ovaj način, spavanje i smrt jesu slični, ali nisu isti, baš kao što ni dva brata, makar bilo riječ o i blizancima, nikada nisu ista. Postoji znatna sličnost, ali i suštinska razlika.

Što se tiče predaje koju navodite, ona u cjelosti glasi:

Neki čovjek upitao je Allahovoga Poslanika:

„Allahov Poslaniče, da li spavaju stanovnici Raja?“

Odgovori: „San je brat smrti (en-nevmu ehul mevti), a stanovnici Raja ne umiru.“

(hadis, govor blagoslovljenoga Muhammeda, bilježi Bejheki, prenoseći ga od časnoga Džabira ibn Abdullaha)

Eksperti u hadisu – muhaddisi, za ovu predaju navode da se poređenjem sna i smrti, a, kako je poznato, porediti se može samo ono što ima djelimičnu identičnost (imam Eš’ari), želi skrenuti pažnja čovjeku da je život Božiji dar ljudima, blagodat koju svako treba uživati. Kao što umrli ne može više stjecati Božiju milost niti zaslužiti još veću Božiju kaznu, tako i čovjekova djela dok on spava naprosto „miruju“.

Osnovni smisao ovoga života je činjenje dobra, kako bi se osoba maksimalno približila uzvišenome Bogu. Taj proces, za ovako kompoziranoga čovjeka – sastavljenoga iz duha, duše i fizičkoga tijela, nije moguć na neki drugi način.

Iz toga razloga, na ovome svijetu bolje je da čovjek što manje spava kako bi bio u prilici što više uživati u Božijemu konstantnome manifestiranju pod vidom Lijepoga Božijega Imena „Izvanjski“ (eẓ-Ẓâhir).

Neki komentatori ovo tumače tako ozbiljno (npr. el-Munāvī), da naglašavaju opće slabljenje svih čovjekovih sposobnosti ukoliko se prepusti prekomjernome spavanju. Ovo se može odnositi čak i na potomstvo jer slabi i čovjekova želja za intimnim fizičkim odnosom, a slabi i kvalitet sjemena koje se luči, te je moguće očekivati da djeca tih roditelja imaju veću sklonost ka hroničnim bolestima.

Predavanje konstantnim manifestiranjima dragoga Boga na ovome svijetu, neizmjerna je blagodat, i potpuni smiraj i radost svakoga čovjeka. Jednako tako, stanovnici Dženneta neće više imati potrebe za snom iz razloga što ozbiljenje sâme bliskosti s uzvišenim Bogom (qurb) ujedno znači i neopisivo uživanje (rahatluk).

U jednoj predaji čiji niz prenosilaca nije na stepenu autentičnosti, ali čija se poruka nadovezuje na značenje hadisa o kojemu govorimo, kaže se slijedeće:

Rekao je čovjek blagoslovljenome Vjesniku:

„San je ono čime nas Allah raduje na ovome svijetu.“

Na to blagoslovljeni Vjesnik reče:

„Smrt je drug snu. A u Raju nema smrti.“

Na to su upitali:

„Allahov Poslaniče, pa u čemu im je, onda, olakšanje (rahatluk)?“

Odgovorio je:

„Tamo nema klonulosti (luġūb), i svaka stvar im je i olakšanje.“

Tada je uzvišeni Allah objavio:

„…gdje nas umor neće doticati i u kome nas klonulost (luġūb) neće snalaziti.“ (Fatir, ajet 35.)

(hadis bilježi Ebul Faḍl eẓ-Ẓuhrī, a prenosi časni Abdullah ibn Ebī Evfā; naše izdanje je Rijad, Mekteba Aḍvāʼus-selef, 1998., hadis br. 491., str. 478.)

Poznati muslimanski religiozni filozof el-Kindī u svojoj raspravi o smislu sna i snivanja (Fī Māhijetin-nevm ver-ruʼjā), navodi da kada se „isključe“ osjetila, ono što čovjek tada zna, ono kako sebe tada osjeća – to je on. Drugim riječima, nama bliže za shvatiti, kada u tišini zažmirimo i šutimo, ono kako tada doživljavamo sebe – takvi stvarno i jesmo, u tome trenu.

S obzirom da je nemoguće u punini postići ovaj način promišljanja, dragi Bog podario je čovjeku snivanje, kada se dobrim dijelom čula isključe a kroz simbole viđene u snu čovjek može procijeniti u kavom se stanju trenutno nalazi.

I u ovome smislu, san je sličan smrti, s obzirom da u oba slučaja čovjek miruje, i doslovno promatra sve što je prethodno uradio, bez mogućnosti mijenjanja postignutoga. A razlika je što nakon buđenja, svako ima priliku popraviti se, dočim nakon smrti ne postoji mogućnost ispravljanja u životu načinjenih velikih propusta.

Ovaj svijet (dunjaluk) mjesto je „susreta“ unutarnjega (suštine, bāṭin) i izvanjskoga (oblikâ, ẓāhir), te se i idealna čovjekova egzistencija na ovome svijetu postiže uravnoteženjem, dovođenjem u sklad: suštine (vjerovanja i spoznaje) sa formom (obredi i ponašanje).

Iz toga razloga, čovjek je djelimično budan, a djelimično sanja.

Dok sanja, ne bi trebao biti ometan izvanjskim utjecajima (zbog toga su i navedene preporuke u časnome Kur’anu i brojni savjeti u plemenitome sunnetu kako se priprema i kada se odlazi na spavanje).

Također, ni u stanju budnosti ne bi trebao težiti isključenju svih fizičkih osjetila (stoga se, npr., ne preporučuje žmirenje u namazu, gledanje u nebo prilikom moljenja dragoga Boga i sl., budući da ono što osoba treba tada „vidjeti“ ne smije biti posljedica njegovoga ukupnoga stanja kojega je do tada razvio već spoj toga i vidova manifestiranja Lijepih Božijih Imena i Atributa u tome trenu).

Ovaj svijet je za čovjeka presudan, ali prolazan, baš poput sna, dočim je smrt zapravo život, istinsko buđenje. U tome smislu je i veliki hazreti Alija rekao:

„Ljudi spavaju, a kada umru – probude se.“

Na pitanje odgovara: Samir Beglerović