Šta znači podizanje ruku u dovi?

Podizanje ruku u dovi je plemeniti postupak slabašnog i ovisnog roba, prema Plemenitom i Neovisnom Gospodaru, Stvoritelju, čime čovjek pokazuje svoju ovisnost prema Gospodaru, svoje siromaštvo u odnosu na Njega, svoju poniznost, neznatnost i pokornost pred Njim.

Koliko god se poveća čovjekova svijest o potrebi pred Allahom, njegova želja za Uzvišenim Allahom i dozivanje u dovi, isto tako se poveća čovjekovo podizanje ruku prema Allahu, pružanje šaka iz pokornosti i poniznosti pred Uzvišenim Gospodarom. Podizanje ruku u dovi je znak čovjekovog priznanja tevhida, Allahove jednoće, Njegovog veličanja i hvaljenja. To je pokazatelj čovjekovog vjerovanja da je Uzvišeni Allah visoko iznad Svojih stvorenja i da On sve održava, pokazatelj da je potpuno neovisan od svakog Svog stvorenja, a da su sva stvorenja ovisna i potrebna svoga Stvoritelja. Uzvišeni Gospodar kaže: O ljudi, svi ste vi potrebni Allaha, a Allah je neovisan i hvale dostojan (el-Fatir, 15).

U podizanju ruku prilikom dove dokaz je Allahove opstojnosti, dokaz je da Allah upravlja svime i da upravlja svakim živim bićem. Uzvišeni Allah je onaj koji sve planira i ustrojava, On upravlja svim Svojim stvorenjima. A pošto je to tako, onda On jedini i zaslužuje da Mu se ibadet čini, da mu se klanjamo i da mu sedždu činimo. On, Uzvišeni, zaslužuje maksimalnu ljubav i maksimalnu poniznost, jer su Njegova imena, svojstva i djela savršeni: A to zato što je Allah istina, a ono što oni mole mimo Allaha je neistina, a Allah je Uzvišen i Velik (el-Hadž, 62) Svaki vid robovanja i pokornosti nekom drugom mimo Njemu je zabluda i neistina. Svaka ljubav prema nekom drugom božanstvu donosi kaznu čovjeku, a svako oslanjanje na nekog mimo Njega je istinski pokazatelj čovjekove zablude i siromaštva. Svako onaj ko traži dostojanstvo u nekome drugom, mimo Allaha, bit će ponižen, a svako onaj koji žudi za mnoštvom ostat će bez njega. On je krajnje stjecište naših želja, naših dova i naših potreba: Njega mole oni koji su na nebesima i na Zemlji (er-Rahman, 29).

Podizanje ruku u dovi znači priznavanje da je Uzvišeni Allah Plemenit i Dobročinitelj, uslišava dove onih koji Ga mole, odaziva se onima koji su u nedaći, daje onima koji Ga mole niti je ijedan grijeh tako velik da ga On ne može oprostiti. Nema niti jedne potrebe da je On ne može zadovoljiti. Kada bi se svi stanovnici nebesa i Zemlje sakupili, ljudi i džini, živi i mrtvi, oni sa kopna i oni iz vode, pa zatražili ono što im treba, pa on dao svakom od njih ono što želi, to ne bi umanjilo ni koliko jedan atom Njegovu vlast i ono što ima. Njegova milost obuhvata sve, a njegove riznice su pune i ne umanjuje ih davanje, danonoćno udjeljivanje. Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: Vaš Gospodar je stidljiv i plemenit, stidi se Svog roba koji podigne ruke ka Njemu da ih vrati praznim.

Podizanje ruku u dovi simbolizira i naše priznanje Allahovog znanja, njegove sveobuhvatnosti i stalnog nadziranja ljudi. Njemu, Uzvišenom, nije ništa skriveno, On sve čuje i slušanje jednog stvorenja ne omete ga da čuje drugo. Uprkos mnoštvu i različitosti glasova, oni se kod Njega ne miješaju. On vidi hod sitnog, crnog mrava na mračnoj stijeni u mračnoj noći. Uzvišenom Allahu su poznati i najsitniji detalji Njegovih stvorenja, svaki njihov atom, svaka ćelija, mozak, krvi sudovi, On, Uzvišeni, vidi i krilo sićušne mušice u tamnoj noći.

Podizanjem ruku u dovi, čovjek priznaje Allahovu uzvišenost nad stvorenjima, Srca vjernika, koji u dovi podižu ruke prema nebesima, vežu se za Uzvišenog Allaha, koji je iznad Svojih stvorenja. Podizanje čovjekovih ruku u namazu pokreće i uzdizanje čovjekovog srca prema Uzvišenom Allahu.