Šta znamo o sudbini (kaderu)?

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Sljedeća priča otkriva nam vezu između kadera (Allahove odredbe ili sudbine) i Adema, a.s. Naime, u predaji koju su zabilježili Buharija i Muslim, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Musa, a.s., pitao je Allaha: ‘Gospodaru moj, pokaži mi Adema koji je bio uzrok da on i ostali ljudi budu istjerani iz Dženneta.’ Allah mu je pokazao Adema, a.s., pa ga je Musa, a.s., upitao: ‘Jesi li ti naš (pra)otac Adem?’ Adem, a.s., odgovorio je: ‘Jesam’, a Musa, a.s., upitao je: ‘Jesi li ti onaj u kojeg je Allah udahnuo od Svoga duha, kojeg je podučio imenima svih stvari i naredio melekima da mu sedždu učine, pa su svi meleki to učinili?’ Adem, a.s., odgovorio je: ‘Da, ja sam taj!’ Musa, a.s., ponovo je upitao: ‘Pa, šta te je navelo da sebe i nas izvedeš iz Dženneta?’ Na to je Adem, a.s., upitao: ‘A ko si ti?’ Odgovorio je: ‘Ja sam Musa, a.s.’ ‘Jesi li ti Allahov poslanik koji je poslat Izraelćanima, onaj sa kojim je Allah razgovarao direktno, bez posrednika?’, upitao je Adem, a.s. ‘Da’, odgovorio je Musa, a.s. Onda je Adem, a.s., upitao: ‘Vjeruješ li da je to zapisano u Allahovoj Knjizi (Levhi Mahfuz) prije nego sam ja stvoren?’ ‘Vjerujem’, odgovorio je Musa, a.s. Na to mu je Adem, a.s., rekao: ‘Pa, zašto mi onda prigovaraš zbog onoga u čemu me je pretekla Allahova odredba prije nego sam stvoren?!’ Zatim je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Tako je Adem, a.s., nadgovorio (pobijedio u raspravi) Musaa, a.s., tako je Adem, a.s., nadgovorio Musaa, a.s.!”

Dakle, Ademovi, a.s., dokazi bili su uvjerljiviji od Musaovih, a.s., dokaza. Možda se jačina i uvjerljivost Ademovih, a.s., dokaza, temelji na sljedećem:

Prvo, Musa, a.s., zapodjenuo je razgovor o nečemu što je prošlo i ne postoji način da se to vrati. To je nedaća koja se dogodila i čovjeku ne preostaje ništa drugo osim da bude zadovoljan i da se pomiri sa Allahovom odredbom. Jer, ”nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti.” (Et-Tegabun, 11.)

Drugo, to je grijeh za koji se Adem, a.s., pokajao i Allah je primio njegovo pokajanje, pa mu se zbog toga nema šta prigovarati, jer je on nakon tevbe i pokajanja postao bolji nego što je bio prije počinjenog grijeha. U tom smislu je i Poslanikov, s.a.v.s., hadis: ”Zadivljujuće je stanje vjernika, njemu je uvijek dobro. Ako mu Allah podari neku blagodat, on zahvaljuje na tome i to je dobro za njega, a ako ga snađe neka nevolja, on se strpi u ime Allaha, i opet je dobro za njega.”

To je što se tiče nedaća, a takva je stvar i sa grijesima od kojih se čovjek pokaje. Allah, dž.š., obećao je, nakon iskrenog pokajanja, loša djela pretvoriti u dobra, kao što dolazi u ajetu: ”Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 70.)

Treće, protjerivanje iz Dženneta desilo se samo Ademu i Havi, a što se tiče Musaa, a.s., i ostalih Ademovih, a.s., potomaka, oni uopće nisu ni bili u Džennetu.

Četvrto, Ademovo, a.s., spuštanje (pad) na Zemlju je cilj njegovog stvaranja: ”Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” (El-Bekara, 30.), a nije samo kazna zbog počinjenog grijeha. To je razlog koji je sudbinski određen i zapisan. Ademovo spuštanje na Zemlju i odabiranje njega za namjesnika na Zemlji, Allahovo su djelo u kojem se krije neizmjerna mudrost.

Čovjek je odgovoran za svoje dobrovoljne postupke, a okolnosti, ambijent, geni i drugi utjecaji uzimaju se u obzir u pogledu povećavanja odgovornosti. Ljudska odgovornost pred zakonom na ovome svijetu, kao i odgovornost na Ahiretu, proizilazi iz njegovih dobrovoljnih postupaka.

Šta znači kader (odredba, sudbina)?

Prvo, kader znači Allahovo apsolutno znanje (sveznanje), kao što dolazi u ajetima: ”Teško nama!” – govorit će -”kakva je ovo Knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala.” (El-Kehf, 49.); ”I nijedan list ne opadne, a da On za njega ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.” (El-En’am, 59.) Dakle, nema iznenađenja, sve se dešava, odvija i kreće u skladu sa Allahovim apsolutnim i vječnim znanjem, svejedno da li se radi o kretanju ogromnog svemira, morskih valova, treperenju zraka, ili pak o otkucajima srca, osjećanjima duše i najmanjim pokretima ljudskih organa.

Drugo, kader znači ”Allahovo dopuštenje” (el-izn el-ilahi). U Kur’anu se nižu sljedeći ajeti: ”Da Allah hoće, oni ne bi druge Njemu ravnim smatrali” (El-En’am, 107.); ”Nijedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje.” (Junus, 100.); ”Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom.” (Ali Imran, 145.);
”Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom.” (Ali Imran, 166.); ”I bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti.” (Fatir, 31.)

U Kur’anu se, na ovakav način, na 26 mjesta spominje ”Allahovo dopuštenje”, odnosno ”volja”, kako je gornji termin, u prijevodu Kur’ana, preveden na bosanski jezik. A dopuštenje znači Allahovo znanje o onome što će se dogoditi i Allahovu moć da to spriječi i zaustavi. No, i pored toga, Allah ostavlja čovjeka da se suoči sa svojom odgovornošću i vlastitim izborom, te da snosi posljedice svoga izbora.

Kada su ashabi pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o kaderu ili odredbi koja je zapisana, on im je odgovorio: ”Radite, jer svakome je olakšano ono za šta je stvoren.” (Buharija i Muslim)

To znači da ono što je zapisano kao sudbina nije zapisano nasumce, proizvoljno i kao prisiljavanje, već je ono u skladu sa ljudskom voljom i izborom. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., nakon gornjih riječi upućenih ashabima, proučio ajete: ”Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo Džennet pripremiti; a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo Džehennem pripremiti.” (El-Lejl, 5.-10.)

Kader ili odredba ne nameće čovjeku da čini ono što ne želi, niti da ostavi ono što želi. Kader zapravo otkriva ljudski motiv, nijet i namjeru i ono što on želi. Kader ili odredba ne potčinjava ljudsku volju i ne oduzima mu slobodu u odabiru pravca i cilja koji želi. Svaki čovjek osjeća da je on stvorenje koje ima slobodu izbora, koje se koleba, oklijeva, razmišlja, zatim se povlači (odustaje od određenog djela) ili ide naprijed i čini određeno djelo.

Zatim, jasna je razlika između onoga ko dobrovoljno odluči da skoči sa krova zgrade, a mogao je potražiti stepenice ili lift da se spusti na zemlju, i onoga kojeg je grupa ljudi uhvatila i bacili sa krova na zemlju.

Da Allah hoće prisiljavati ljude, onda bi bilo logično da ih prisili da čine dobra djela, na šta aludira ajet: ”Da Allah hoće, On bi ih sve na Pravome putu sakupio.” (El-En’am, 35.); ”Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus, 99.)

Allah, dž.š., mogao je stvoriti Adema kao meleka, pa da mu nikada na um ne padne strast i želja da joj udovolji, da grijeh bude nešto što je izvan njegovog svijeta, da neprestano bude u ibadetu i da hvali i slavi Allaha. Također, Allah je mogao da stvori stvorenja slična melekima, a da imaju dvojaku prirodu, tj. da su sklona dobru i zlu, a da i pored toga mogu kontrolirati svoje sklonosti.

Zatim, ono čemu je Allah podučio Adema i što mu je dopustio zapisano je kod Allaha u Levhi Mahfuzu čiji sadržaj ne poznaje niko detaljno, osim Allah, dž.š. To je Božanska praiskonska odredba koja je konačna i neopoziva i koja se nikada ne mijenja. To je ono što se u Kur’anu označava sintagmom ”Majka knjige” (Ummul-kitab) ili ”Glavna knjiga”, kao što je u ajetu: ”Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.” (Er-Ra’d, 39.)

Možda je smisao ovih Allahovih riječi da se na stranicama ljudskih djela koje zapisuju meleki, nekada dešavaju izmjene usljed određenih razloga, kao što je, naprimjer, dova, jer je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Odredbu (sudbinu) ništa ne sprječava osim dove.” Ili, pak, čuvanje i održavanje rodbinskih veza, jer u hadisu dolazi da ”rodbinska veza produžava život”.

O tome je Ibn Tejmijje rekao: ”Allah, dž.š., odredi rok čovjeku u stranicama koje pišu meleki, pa ako on održava rodbinsku vezu produžava mu se životni vijek (edžel).” (Medžmu’ul-fetava, 14/490.-491.)

Neki ljudi, kada im se dogodi ono što mrze, kažu: ”Ovo je ono što je zapisano.” Međutim, kod njih se često miješaju značenja zapisanog (sudbinski određenog) i primoravanja (prisile), iako ovi termini nisu u korelaciji. Ono što je zapisano ili sudbinski određeno, ono je poznato i registrirano (u Allahovom apsolutnom znanju), i nema veze sa prisiljavanjem i primoravanjem.

Ono što također treba znati, u vezi sa odredbom ili sudbinom, jeste da je Allah stvoritelj svega, kao što dolazi u ajetu: ”Allah stvara i vas i ono što napravite?” (Es-Saffat, 96.) Dakle, nema drugog, stvarnog, istinskog Stvoritelja osim Allaha i On stvara ljude i njihova djela.

Zatim, opseg istraživanja tematike vezane za Božansku odredbu ne može obuhvatiti niko osim Allaha, dž.š. Ne postoji način da čovjek otkrije ono što će biti, tj. ono što mu je propisano Božanskom odredbom. Zbog toga je pokuđeno prelaziti dozvoljenu granicu istraživanja ove tematike.

Afirmativno razumijevanje Božanske odredbe je da nam ona daje hrabrost i snagu da se suočimo sa krizama i nesrećama, i pomaže nam da radimo i djelujemo iznad naših mogućnosti, sa oduševljenjem i nadom i spremnošću da prihvatimo i negativne rezultate.

Božanska odredba nas smiruje i odagnava strahove u pogledu naše budućnosti, jer Allah je najbolji čuvar i zaštitnik i On je najmilostiviji. Također, Božanska odredba ili sudbina ulijeva strpljivost i zadovoljstvo u naša srca kada se nađemo pred gorkom i bolnom stvarnošću koju ne možemo izbjeći.

Kader, odredba ili sudbina je zadovoljstvo, predanost i uvjerenje da zapravo mi, uz Allahovu pomoć i dopuštenje, krojimo našu sudbinu, kao što je kazao halifa Omer ibn Hattab, r.a.: ”Bježimo od Allahove odredbe, Allahovoj odredbi.” (Buharija i Muslim)

Allah voli snažnog i brižnog vjernika, koji nije bespomoćan, koji, kada mu Božanska odredba donese ono što on nije želio, ne opterećuje sebe riječima: ”Da sam uradio ovako, ili da sam uradio onak, ne bi mi se ovo desilo”, već samo kaže: ”To je Allahova odredba i On čini što hoće.”

Mi želimo direktnu Božiju intervenciju kako bi se odredba i njene posljedice okrenule u našu korist, ali drugi ljudi žele suprotno od onoga što mi želimo, oni mole Allaha za nešto drugo u odnosu na ono što mi molimo, a onda mi ubrzavamo (uslišavanje dove), a i oni ubrzavaju. Međutim, Allah ne ubrzava odredbu niti se Njegov zakon mijenja, i: ”To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige.” (En-Nisa’, 123.)

saff