TRENUTAK SMRTI

U trenutku smrti umrlog muslimana ni u kom slučaju nije dozvoljeno naricati, kukati i previše glasno plakati. Tuga i žalost za umrlim trebaju biti samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne vanjske znakove. Kod muslimana, žalost, bar onaj formalni dio, traje tri dana i tri noći. Jedino supruga umrlog obnaša žalost četiri mjeseca i deset dana.

Poslanik islama Muhamed a.s. veli:

„Ni jednoj ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno žaliti i pokazivati vidne znakove žalosti za umrlim više od tri dana. Jedino žena poslije muževljeve smrti iskazivat će znakove žalosti četiri mjeseca i deset dana.’«

Sunneti- (poslanikova praksa) je posjetiti ožalošćenu obitelji izraziti svoje saučešće, usmeno ili pismeno. Posjetitelj treba biti oprezan i krajnje razborit te ukazati da je smrt neminovnost, umrlom zaželjeti oprost grijeha i Džennet, a njegovim ukućanima i rodbini strpljivost, zdravlje i berićet.

Raširen je običaj da se sudjelovanje u žalosti izjavljuje na turskom jeziku:

‘Bašun sag olsun’ (Da ti je zdrava glava). A na navedene riječi, onaj kome je saučešće izjavljeno odgovara, također na turskom jeziku, riječima: ‘Dostum sag olsun’ (Neka je zdrav i moj prijatelj). U pojedinim krajevima saučešće se izjavljuje i drugim riječima. Iskazivanje saučešća među muslimanima popraćeno je rukovanjem. Između žena i muškaraca, u principu nema rukovanja.

Ponajbolje bi bilo da onaj koji iskazuje saučešće prouči Kur’anski ajet: Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun (Doista smo mi Božji i doista ćemo se Njemu vratiti), a da osoba koja prima saučešće odgovara također Kur’anskim ajetom: Innalahe me’a sabirin (Bog je uz strpljive). To bi, držimo, bilo primjerenije i više u islamskom duhu.

Trebalo bi izbjegavati noviju praksu, osobito mlađeg svijeta, da se saučešće izjavljuje primjerice riječima: ‘Primite moje iskreno saučešće’ i slično tome, a da se uzvraća: ‘Hvala lijepo, da si ti živ i zdrav’. Uz to je sve češće ljubljenje i grlenje između muškaraca i između žena, ali i između muškaraca i žena. Sa svim ovim neislamskim pojavamatreba prekinuti, a obnoviti tradiciju naših starijih , čiji je život uglavnom bio protkan istinskim duhom vjere.

Kad bi ljudi znali kako se nagrađuje strpljivost (sabur), svaka njihova žalost poprimila bi zasigurno drugačije razmjere i oblike. Islam ne dopušta da u slučaju smrti drage nam osobe gubimo prisebnost i da u tom slučaju glasno plačemo, kidamo odjeću na sebi ili da za umrlim kukamo i naričemo. Na upit svojih drugova, Ashaba, može li musliman zaplakati za umrlim, odnosno hoće li biti kažnjen ako bi zaplakao, Allahov Poslanik Muhammed (S) je rekao:

»Allah neće kazniti zbog običnog plača onog koji za umrlim plače, niti zbog tuge koju osjeća srce!«

Abdullah sin halife Omera, kazuje:

»Allahov Poslanik je posjetio (bolesnog) Sa’d ibn Ubadeta. (Tom prilikom) je zaplakao Allahov Poslanik (S) (jer mu je bilo žao Sa’da). Kad su prisutni vidjeli kako Muhammed (S) plače i oni su počeli plakati. Zatim je Poslanik (S) rekao:

‘Čuli ste (ranije od mene) da Allah neće kazniti (muslimana) zbog običnog plača (za umrlim), niti zbog tuge koju osjeća srce. (Znajte) da će Allah kazniti ili nagraditi zbog ovog – pa je pokazao na svoj jezik.’«

Abdullah ibn Omer, također pripovijeda:

»Kad je izvršen pokušaj ubojstva moga oca Omera, on je pao u nesvijest zbog čega su ukućani počeli na sav glas zapomagati. Kad je otac došao k sebi, rekao je: ‘Zar vi ne znate da je Allahov Poslanik (S) rekao: – Umrli će biti izloženi kaznama u kaburu zbog naricanja i na sav glas plakanja za njim.’«

Ogromna je žalost djeci ako im umre neki od roditelja, ali je još teže roditeljima umre li dijete. Djeca se nekako brže razgovore za umrlim roditeljima, nego li roditelji za umrlom djecom. Poradi te velike žalosti koje podnose roditelji, Allahov poslanik (S) je nagovijestio veliku nagradu onim roditeljima koji izgube jedno, dvoje ili više malodobne djece, uz uvjet da strpljivo podnesu tu bol u očekivanju nagrade Uzvišenog Boga. Djeca umrla u malodobnosti bit će zagovornici na Sudnjem danu za svoje roditelje, ali samo za one koji su živjeli i umrli pridržavajući se propisa islama.

Nošenje i ispraćaj dženaze

Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze se koriste za tu priliku prilagođena vozila. Kada se govori o nošenju dženaze do mezara moramo primjetiti da se i ovdje treba poštivati izvjestan red ustanovljen propisima Vjere, kojeg se neizostavno moramo pridržavati, jer naposljetku to je odraz našeg uvažavanja islamskih propisa i na koncu našeg lijepog ponašanja i običaja. Praksa poslanika (S) je da umrlog nose četvorica ljudi, no ne smeta ako to čine i šestorica ako je umrli previše težak. Lijepo bi bilo da svaki pratilac dženazu ponese najmanje četrdeset koraka, započevši od prednje desne strane a završivši zadnjom lijevom stranom, kao što je to i Poslanik (S) preporučio. Dženaza se nosi umjereno žurećim koracima, dok će ostali prisutni ići za njom u tišini, skrušeno i dostojanstveno, obavljajući zikr u sebi a ne kako je to danas raširen običaj – razgovarati, pušiti, pa čak i smijati se.

O kakvom je ozbiljnom trenutku riječ ponajbolje svjedoči sljedeći hadisi-šerif, a u kojem se kaže:

»Kada se pripremi dženaza i ljudi je ponesu na ramenima, ako je to bila dobra osoba ona kaže prisutnima: ‘Požurite sa mnom,’ a ako nije bila dobra ona poviče: ‘Teško meni, kuda me to nosite?’ Taj glas čuje sve drugo osim čovjeka, a kad bi on čuo taj glas pao bi u nesvijest.«

Ako dženazu nemamo namjeru pratiti do mezaristana, dužni smo kada je ugledamo, ustati na noge i tako ostati sve dok ne prođe, makar bila i nemuslimanska. Na taj način se odaje dužno poštovanje prema Onom koji život i smrt daje. Ko vidi dženazu ako zna neka prouči:

»Haza ma ve’adenellahu ve resuluhu!« (Ovo je ono što su nam obećali Allah i Njegov Poslanik). Zabranjeno je pratiti onu dženazu gdje ima naricanja, kuknjave i sličnog.

Za Spomen tekst pripremio Hafiz Aziz ef. Alili, Zagrebački glavni imam