TUŽNA PRIČA O PROSJAKINJI IZ TUZLE… SINOVI JOJ U NJEMAČKOJ, IMA NAVODNO I UNUKE

Stranica Hate Crew Tuzla prenosi zanimljivu priču o mladiću iz Tuzle koji je razgovarao sa ženom koja moli za milost i sadaku. Priča je veoma tužna, a čak i ako nije potpuno autentična, sigurno je poučna. Prenosimo…

Ima jedna stara nena, prosi ovdje kod supermarketa, viđao sam je dosta puta tu na Stupinama. Neki dan sam je sreo i zamolila me je da joj udijelim sadake, a ja onako imao sam vremena i rekoh: “Majka, može li da vam dam 5 maraka, a da mi ispričate svoj život i kako ste došli u ovakvu situaciju?”

Pristala je. Nije nikad učila školu, čovjek joj je poginuo u ratu, a tokom rata sa dva sina je otišla u Njemačku i preživljavali su tako što je ona čistila stadione, stanove, hodnike u zgradama itd.

Po završetku rata ona se vratila u njihovu kuću, da pokuša nešto od nje napraviti. Međutim, kako nije imala škole, i još uz tešku ekonomsku situaciju, nije prošlo dugo vremena kako je postala prepuštena samoj sebi, i tome da prosi da bi preživjela.

Oba sina su živa i žive u Njemačkoj i dalje. Zna da ima unuke i da su svi zdravi, ali od njih ni traga ni glasa.

U meni se lomi, čovjek od 2 metra, nisam nešto Bog zna preživio mnogo, ali ovo je da umreš.

– Pa kako? Pa psa da imaš bolan sjetio bi se nekad doći, poslati hrane, bilo čega. I gledam i ne vjerujem. I kontam, vidim prije po Gradini (bolnica u Tuzli) gore, stari ljudi i dalje vodaju svoje roditelje po doktorima, bore se za njih! Pravim distinkciju i razmišljam, vidiš ti kako su ove starije generacije “isklesane” persone, još uvijek čuvaju te porodične vrijednosti.

Ove mlađe generacije, sve je to nešto nezadovoljno, sve se nešto žali, sve oni nemaju ništa, fali im patika, majica, jakni, para, a jadni roditelji se ubiše pa im sve to i obezbjede, a Bog sami zna kako će završiti na kraju, hoće li im djeca biti prisutna na samrtnoj postelji, kad se sve svede na biti ili ne biti.

Dragi moji ljudi, Tuzlaci, Sarajlije, Bosanci, Hercegovci, Englezi, Kenijci, molim vas, volite roditelje kao da sutra ne postoji, jer kad ih ne bude više tad je kasno pričati:

“Mogao sam, trebao sam, zašto nisam?” Kasno će tada biti za analizu svojih postupaka. Neće se svako moći izboriti sa tugom i kajanjem..

doznajemo.com