U KOJOJ JE VJERI BIO POSLANIK SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEME PRIJE POČETKA OBJAVE?

PITANJE:
U KOJOJ JE VJERI BIO POSLANIK SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEME PRIJE POČETKA OBJAVE?

ODGOVOR:
Alejkumusselam.

Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes’ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja “Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer’u men kablena šer’un lena)“. Pa prije nego što počnu obrađivati ovo pitanje učenjaci Usulul-fikha bi kao uvodni dio obradili temu “Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki šerijat prije Objave ili ne“.

Detaljno obrađeno ovo pitanje se može naći u sljedećim knjigama Usulul-fikha: “El-Bahru el-muhit” od Zerkešija, “El-Kevkebu el-munir” od Ibn En-Nedždžara, “El-Mustasfa” od Gazalija, “El-Ihkam” od Amidija, “Iršadul-fuhul” od Šefkanija, “El-‘Udde” od Kadija Ebu J’ale, “Revdatul-nazir” od Ibn Kudame i u drugim knjigama.

Kaže imamul-haramejn El-Džuvejni: “Od ove mes’ele (na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave) nema nikakve fajde nego se ona ubraja u istorijske predaje“. Sa ovom njegovom konstatacijom su se složili učenjaci El-Mazini, El-Maverdi, Ševkani i mnogi drugi. Kaže učenjak Ševkani: “Ovo (što je rekao El-Džuvejni) je tačno, jer za ovo pitanje se ne veže neka fajda što se tiče ovog Ummeta, međutim sa njim se može uopćeno spoznati počast tog milleta kojeg je on bio obavezan slijediti i fadl tog milleta nad ostalim koji su bili prije u odnosu na njegov millet” (Iršadul-fuhul, 2/178).

Prema tome, pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne pitanje šerijatskih propisa, što znači da nema veze sa akidom jednog muslimana (a kamoli sa tekfirom) niti je posljedica ovog pitanja neki propis. A razlog tome je što je ovaj Ummet obavezan da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao nakon početka Objave, na čemu je idžma učenjaka kako to prenosi Ibn Tejmije. A ono što je bilo prije početka Objave to se spominje u knjigama sire i istorije i iz toga se ne izvlače nikakvi šerijatski propisi, ni akidetski niti fikhski.

Takođe, vrlo je bitno napomenuti da nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka objave Kur’ana nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je on došao nakon početka Objave.

Ako se ovo ima u vidu, onda ovom pitanju ne treba pridavati toliki značaj i dizati toliku prašinu oko toga kao da je to pitanje imana, kufra i vid obaveznog poštivanja i veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nakon što se saznaju stavovi učenjaka po ovom pitanju i njihovi argumenti gore spomenute konstatacije će biti još jasnije.

Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki određeni šerijat prije Objave. Po ovom pitanju se prenosi oko dvanaest mišljenja učenjaka.

Prvo mišljenje – da je bio na šerijatu Adema, alejhisselam. To dokazuju time što je njegov šerijat bio prvi šerijat.

Drugo mišljenje – da je bio na šerijatu Nuha, alejhisselam. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “I vama je u vjeri propisao ono što je propisano Nuhu” (Eš-Šura, 13).

Komentar: Ovaj ajet je dokaz protiv njih samih, jer Uzvišeni kaže “I vama je u vjeri propisao“, što znači da se obraća Ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da je to objavljeno nakon početka Objave, a mi govorimo o stanju koje je bilo prije Objave.

Treće mišljenje – da je bio na šerijatu Ibrahima, alejhisselam, jer je on otac vjerovjesnika. Na ovom stavu su Ibn Akil i El-Medžd ibn Tejmije (djed Ibn Tejmije) od hanabila, i Begavi i Ibn Kesir od šafija, a izabrali su ga od mufessira El-Vahidi i Kurtubi a Ševkani od potonjih učenjaka. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Ibrahimu su najbliži ljudi oni koji su ga slijedili i ovaj vjerovjesnik i vjernici” (Ali Imran, 68) i riječima: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123).

Komentar: prvi ajet ne može biti dokaz za ovo mišljenje iz dva razloga:

Prvo – to da je vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najbliži Ibrahimu, alejhisselam, Allah mu to objavljuje nakon početka Objave (kad je bio u Medini), što ničim ne ukazuje da je bio na milletu Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.

Drugo – ako bi sa ovim ajetom dokazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave, onda bi ovaj ajet bio dokaz da su svi vjernici (ashabi) prije Objave bili na vjeri Ibrahima, alejhisselam, jer u ajetu je došlo “ovaj vjerovjesnik i vjernici” a što apsolutno nije tačno.

Drugi ajet, tj. riječi Uzvišenog: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123), je u stvari dokaz protiv njih. Jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave ne bi mu Allah naredio u ovom ajetu “slijedi vjeru Ibrahimovu“, jer što da mu naređuje da slijedi vjeru Ibrahima, alejhisselam, ako je on već prije Objave bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam. Ajet bi bio dokaz za njih da je u njemu došlo: Poslije smo tebi objavili: naredi svom narodu da slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu.
Ujedno, ovaj ajet i 161. ajet iz sure El-En’am su jasni i nedvosmisleni dokazi koji pobijaju mišljenje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.

A dokazivanje ovog stava sa time što autori sira i mnogi učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio širk prije poslanstva, nije učestvovao sa mušricima Mekke u obredima širka, da je mrzio kipove Lata i Uzza, da je obavljao Hadžd i Umru (a to su činili i mušrici), da je vjerovao u Allaha (a u Allaha su vjerovali i mušrici a uporedo su činili širk Allahu) i slično, sve ovo nisu šerijatski argumenti (tekst Kur’ana, sunneta, ili idžama) da se time može dokazivati da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.

Četvrto mišljenje – da je bio na šerijatu Musaa, alejhisselam, jer je njegova vjera najstarija vjera.

Peto mišljenje – da je bio na šerijatu Isaa, alejhisselam, jer mu je on najbliži vjerovjesnik i jer je njegov šerijat derogirao šerijate prije njega. Ovaj stav je zauzeo Ebu Ishak El-Isfirajini.

Šesto mišljenje – da je bio na šerijatima svih vjerovjesnika prije njega osim onoga što je derogirano i ostavljeno.

Sedmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat, međutim mi ne znamo koji je to šerijat kojim ga je Allah, dželle še’nuhu, obavezao.

Osmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika. Ovo je ono mišljenje koje neki učenjaci, naročito oni koji obrađuju pitanja tevhida i akide uopćeno, izražavaju riječima: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na općem Islamu, tj. tevhidu i jednoboštvu, a što je zajednička akida svih vjerovjesnika.

Ovo je stav koji su izabrali većina učenjaka hanbelijskog mezheba, prenose da je na njega išaretio imam Ahmed, a Kadi Ebi J’ala ga pripisuje nekim šafijama. Takođe, hanefijski učenjaci Ibn El-Hummam i Ibn Abduššekur ovaj stav pripisuju hanefijskom mezhebu.
Pojašnjavaju svoj stav time što je svaki vjerovjesnik prije njega pozivao u svoj šerijat svoje sljedbenike, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od njihovih sljedbenika pa ga obuhvata njihov opći davetski poziv.

Zajednički a ujedno i najjači dokaz sa kojim argumentiraju zagovorači svih osam gore spomenutih mišljenja, tj. oni koji su na stavu da je bio ne nekoj vjeri ili šerijatu prije početka Objave ali su se međusobno razišli koji je to šerijat, je hadis od Aiše, radijallahu anha, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem ona kaže: “…Osamljivao bi se u pećini Hira’ određene noći čineći “tehannus” (u hadisu “jetehannes”)…“.

Riječ “jetehannes” učenjaci tumače sa četiri značenja:

Prvo – činjenje ibadeta, kako je to protumačio ravija Zuhri u samom hadisu.

Drugo – izbjegavanje grijeha, što su naveli Nevevi, Ibn El-Esir i Ibn Hadžer.

Treće – hanifijje, tj. činjenje ibadeta samo Allahu Jedinom ostavljajući širk, ovako je protumačio Ibn Hišam riječ “tehannus” u kojoj arapi slovo F zamijene slovom S.

Četvrto – razmišljanje o Allahu, što navode mnogi učenjaci Usulul-fikha.

Komentar: ovaj hadis i kada bi uzeli da ima samo treće značenje ne može biti dovoljan dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je slijedio neki određen šerijat, a kamoli ako uzmemo u obzir sva značenja. Po trećem značenju hadis je dokaz da on, sallallahu alejhi ve sellem, tada u pećini nije činio širk.

Deveto mišljenje – da je bio na vjeri svoga naroda i da je bio na kufru. Ovaj stav se prenosi od mufessira Es-Suddija, tj. od njega se prenosi da je bio na vjeri svoga naroda, a njegov narod je bio na širku. A od mufessira El-Kelbija se prenosi da je bio kjafir prije objave. A Ibn Hamid ovaj stav pripisuje nekim učenjacima čija imena nije spomenuo.

Oni svoj stav dokazuju sa nekoliko ajeta i jednim hadisom. Kaže Uzvišeni: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7), i kaže: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), i kaže: “A tebi i onima prije tebe bilo je objavljeno: ‘Ako učiniš širk, tvoja djela će sigurno propasti i sigurno ćeš biti gubitnik” (Ez-Zumer, 65).

Kažu: zadnji ajet ukazuje da se to može njemu, sallallahu alejhi ve sellem, desiti, tj. da učini širk, jer da nije tako nema smisla da mu se objavljuje prijetnja u ovom ajetu, a ako je to tako onda dva prethodna ajeta svojim vanjskim značenjem ukazuju na to da je bio na vjeri svog naroda, na kufru.

A hadis sa kojim se može dakazivati njihov stav je ono bilježi Bejheki u “Delalilun-nubuvveti” (2/37) i Ibn Ishak u svojoj Siri (2/76, broj 151) od Džubejr ibn Mut’ima da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je na vjeri svoga naroda, sjedio je na svojoj devi na Arefatu sa svojim narodom …“. Šejh Albani je ovaj rivajet ocjenio vjerodostojnim u knjizi “Sahihu es-sireti en-nebevijje” (1/33), a da u njemu ima slabosti na to bi upozorio sam Bejheki. Kaže Bejheki nakon navođenja hadisa: “Značenje riječi “bio je na vjeri svoga naroda”: ono što je ostalo od nasljeđa Ibrahima i Ismaila, alejhimesselamu, a on nikada, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio širk“.

Kaže Ibn Kutejbe u knjizi “Te’vilu muhtelifil-hadis” (1/113): “Pod rijačima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda se misli da je bio na onome što su bili od imana u Allaha i praktikovanja vjerskih obreda od sunećenja, gusula, hadždža, i znanja o proživljenju, Sudnjem danu i svođenju računa, a uz sve ovo nije se približavao kipovima (lažnim božanstvima) niti ih je kritikovao, i rekao je: “Omrznuti su mi”, s tim da nije poznavao Allahove farzove niti šerijatske propise koje je Allah propisao svojim robovima Svojim riječima sve dok mu Allah nije poslao objavu, …“. U odgovoru na dokazivanje sa ovim hadisom je dovoljno ovo što su rekli Ibn Kutejbe i Bejheki.

Džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta smatra da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio ni na kufru niti na širku ijedan trenutak u svom životu. Kaže hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar u knjizi “Šerhu el-kevkeb el-munir” (4/408): “Naš vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda kod imama (učenjaka) Islama, kao što je to prenešeno u mutevarit predaji“.

Kaže imam Ahmed: “Ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda, to je loše mišljenje (tvdnja), zar nije ostavljao jelo onog što je zaklano na kumirima?” (El-‘Udde, 3/765) Prenosi El-Hallal u knjizi “Es-Sunne” (1/195) da je imam Ahmed upitan o onome ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda, pa je rekao: “To je ružan stav, a na onog ko to kaže treba upozoriti i ne sjediti sa njim“.

Što se tiče dokazivanja sa riječima Uzvišenog: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na kufru i širku, ono je upitno i neprihvatljivo sa strane mnogostrukog značenja ajeta i same riječi “dalalet”, a kao što kažu učenjaci Usulul-fikha: “Dokaz koji ima više mogućnosti tumačenja dokazivanje sa njim pada“.

Oko tumačenja ovog ajeta se prenosi više od 20 mišljenja:

1- “I našao te je na dalaletu“, tj. nisi znao Kur’an niti šerijatske propise, “pa te na pravi put uputio“, pa te Allah uputio Kur’anu i šerijatskim propisima. Ovo tumačenje se vraća na kur’anski ajet “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), a Ebu El-Feredž El-Dževzi je u svom tefsiru “Zadul-mesir” ovo mišljenje pripisao džumhuru (većini) učenjaka. A prenosi se od Hasana El-Basrija, Ed-Dahhaka i Ibn Kutejbe.

2- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio, “pa te na pravi put uputio“, pa te uputio na tevhid i vjerovjesništvo. Ovo navodi Begavi u svom tefsiru.

3- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio od šerijata, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na Šerijat (Islam). Ovo je izabrao Sujuti u “Tefsirul-dželalejn”.

4- “I našao te je na dalaletu”, tj. bio si u gafletu od onog što se želi sa tobom od nubuvveta. Ovome svjedoče riječi Uzvišenog: “Iako si prije njega (Kur’ana) bio u gafletu” (Jusuf, 3).

5- “I našao te je na dalaletu”, znači bio si kafir, našao te u narodu koji je bio na dalaletu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid. Kaže Es-Suddi da je bio na vjeri svog naroda 40 godina. Ovo tumačenje se prenosi od mufessira tabi’ina Ismaila Es-Suddija, Ibn Es-Saib El-Kelibija i El-Ferra’a (nisam utvrdio na kog učenjaka se odnosi).

6- “I našao te je na dalaletu” od hidžre, pa te na nju uputio.

7- “I našao te je na dalaletu”, tj. na zaboravu, da si zaboravio kada si bio upitan o stanovnicima pećine, Zul-karnejnu i duši, “pa te na pravi put uputio”, pa te On podsjetio.

8- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tražiš Kiblu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.

9- “I našao te je na dalaletu”, tj. u nedoumici kada si trebao obznaniti ono što ti se objavljuje, “pa te na pravi put uputio”, pa te je usmjerio na to. Ovo se prenosi od El-Džunejdija.

10- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u tvom narodu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio Njemu, subhanehu ve te’ala.

11- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Uputu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.

12- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u klancima Mekke, “pa te na pravi put uputio”, pa te vratio tvom djedu Abdulmutallibu. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

13- “I našao te je na dalaletu”, u noći Lejletul-miradža kada je od tebe otišao Džibril a ti nisi znao put, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio prema Aršu.

14- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Ebu Taliba, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio da voliš svoga Gospodara.

15- “I našao te je na dalaletu”, tj. da nije niko na tvojoj vjeri, da si sam i da niko nije sa tobom “pa te na pravi put uputio”, pa su sa tobom stvorenja Meni upućena. Ovo kažu neki učenjaci Ilmul-kelama, a ovo tumačenje se najviše se svidilo Kurtubiju .

16- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao ko si, “pa te na pravi put uputio”, pa te poučio tome ko si i u kakvom si stanju. Ovo se prenosi od Bessam ibn Abdullaha.

17- “I našao te je na dalaletu”, tj. na većini onoga na čemu je bio tvoj narod 40 godina, prisustvovao si njihovim svečanostima osim što nisi činio širk, “pa te na pravi put uputio”, na put Islama.

18- “I našao te je na dalaletu”, tj. pomješanim sa mušricima, “pa te na pravi put uputio”, pa te izdvojio od njih.

19- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tvoj narod sa tobom ne nalazi uputu jer ne znaju tvoj značaj, “pa te na pravi put uputio”, pa je uputio muslimane tebi dok nisu povjerovali u tebe.

20- “I našao te je na dalaletu”, tj. nepoznatim, “pa te na pravi put uputio”, pa je narod tebi uputio tako da su te upoznali. Ovo se prenosi od Abdulaziza ibn Jahje i Muhammeda Et-Tirmizija.

21- “I našao te je na dalaletu”, tj. kada si izašao sa Hatidžinom, radijallahu anha, karavanom Iblis je uzeo za povodac tvoje deve i odveo te sa puta, pa je došao Džibril, alejhisselam, i puhnuo u Iblisa tako da ga je odbacio u Abesiniju, “pa te na pravi put uputio”, pa te je Džibril, alejhisselam, vratio kravani. Ovo se prenosi od Se’id ibn El-Musejjiba.

Od svih tumačenja “dalaleta” u ovom ajetu najbliže je prvi stav učenjaka na čemu je džumhur učenjaka, a Allah zna najbolje. To jest, ono što je pojašnjeno u ajetu sure Eš-Šura da je dalalet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u tome što nije znao Kur’an niti šerijatske propise, kaže Uzvišeni: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52).

I na kraju, njihovo dokazivanje sa ovim ajetom “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” da je bio na vjeri svoga naroda 40 godina, je takođe upitno. Oko tumačenja riječi da “nije znao šta je iman” prenose mufessiri tri mišljenja:

– da ovdje iman znači dava, tj, da nije znao šta je dava (misionarstvo), ovo se prenosi od Ebu El-‘Alije,

– da nije znao propise imana i njegova obilježja, ovo su izabrali Ibn Kutejbe i Ibn Huzejme.

– da nije znao šta je iman prije punoljetnosti, ovo prenosi mufessir El-Vahidi.

Najbliže tumačenje je drugo mišljenje, tj. da nije znao propise imana i njegova obilježja. Pa je tako tefsir ajeta: Ti nisi znao šta je Kur’an niti propise imana i njegova obilježja. A ovo ne znači da je bio na kufru ili širku.

Deseto mišljenje – da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat i nije bio i na jednom šerijatu. Neki učenjaci ovog stava pojašnjavaju da je vjerovao u Allaha, a naravno u Allah su vjerovali i mušrici Mekke što je Uzvišeni Allah potvrdio u Kur’anu na nekoliko mjesta, ali nije činio djela širka. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta što su mnogi učenjaci naglasili. Između ostalih, ovo je zvanični stav tri fikhska mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.

Henefijski učenjak Es-Serahsi kaže da je ovo zvanični stav njihovog mezheba, a hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar kaže da je ovo zvanični mezheb hanabila. Takođe, ovo je stav eš’arija, mu’atezila, učenjaka Bakilanija, Razi, Ebu Hasana El-Eš’arija, Kadija Ebu J’ale i mnogih drugih.

Njihov dokaz je da nema dokaza da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekoj vjeri ili šerijatu, jer da je bio to bi nam on sam spomenuo ili bi drugi prenijeli, a da se ovaj podatak krije za tako nešto nema povoda.

Jedanaesto mišljenje – da je bio na šerijatu razuma. Ovaj stav je batil, jer razum nema šerijata, kao što kaže Ibn El-Kušejri.

Dvanaesto mišljenje – da po ovom pitanju nemaju određenog stava. Na ovome su imam Šafija, imamul-haramejn El-Džuvejni, Ibn El-Kušejr, Imaduddin Ilkija, Gazali, Amidi, Nevevi i mnogi drugi. Dokazuju svoj stav time što sam razum po tom pitanju ne može da obavezuje na nešto konkretno, a nema šerijatskog teksta niti idžma (konsenzusa) po tom pitanju.

Nakon svega izloženog može se rezimirati sljedeće:

– Da nema razilaženja među učenjacima da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave (poslanstva i vjerovjesništva) nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je došao Kur’an. Prenose neki učenjaci Usulul-fikha od hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila da je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio musliman i mu’min u Islamu, međutim sa tim riječima je sam pojasnio da misli da je bio na milletu (vjeri) Ibrahima, alejhisselam, a ne Islamu koji je došao sa Kur’anom.

– Oko toga na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave učenjaci imaju 12 mišljenja, džumhur (na čemu su tri mezheba) je na stavu da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat niti je bio na nekoj vjeri. Takođe, od jačih mišljenja, sa strane mnoštva učenjaka koji ih zastupaju i koja imaju neke dokaze, je mišljenje većine hanabila, tj. da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika, takođe mišljenje mnogih učenjaka šafijskog mezheba, tj. da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.

– Ono što se može pouzdano reći je: da nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave slijedio šerijat nekog poslanika prije njega, jer da ima bio bi prenešen, zabilježen i poznat učenjacima ovog Ummeta pa se ne bi oko toga toliko razišli.
– Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svoga naroda, tj. niti na kufru niti na širku, dok nekolicina učenjaka (njih dvojica ili trojica) ima drugačiji stav.

– Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne šerijatskih propisa, znači da nema veze sa akidom jednog muslimana niti je posljedica ovog pitanja neki šerijatski propis, jer se muslimani obavezuju sa onim sa čime je došao nakon Objave.

– Pogrešno je uvjerenje mnogih dobrodušnih muslimana da ako imaju što bolje, ljepše i idealnije mišljenje o vjeri i životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, pa makar se to i ne slagalo sa historijskim i biografskim činjenicama niti sa stavovima učenjaka ovog Ummeta, da time više vole, cijene, slijede i poštuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čak za to imaju sevape. Ve billahi tevfik.

DODATAK

A što se tiče mog prethodnog odgovora na slično pitanje, tekst tog pitanja i odgovora je sljedeći:

Pitanje: Esselamu alejkum! Je li Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, prije objave bio u islamu i kako se tada prakticirala vjera?

Odgovor:

Alejkumusselam.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u islamu. Dokaz za to su riječi Uzvišenog u suri Ed-Duha: “Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i bio si na zabludi, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?” (Ed-Duha 6-8)

Ovaj ajet jasno govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu pa ga je Uzvišeni sa Kur’anom uputio na pravi put. Takođe, kaže Uzvišeni u drugom ajetu: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put“. (Eš-Šura, 52)

A vjera koja se praktikovala u Mekki je bila mnogobožačka u kojoj je bilo ostataka Ibrahimove, alejhisselam, vjere. Mekelije, stanovnici Mekke, su bili mušrici, obožavaoci kipova. Detaljnije o ovome se može pročitati na početku svake sire. Ve billahi tevfik.”

Komentar u nekoliko tačaka:

Prva – ja nigdje u ovom odgovoru nisam spomenuo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kjafir ili mušrik.

Drugo – drugi dio odgovora u kojem stoji da je vjera koja se praktikovala u Mekki bila mnogobožačka i da su stanovnici Mekke bili mušrici, obožavaoci kipova, je odgovor na drugi dio pitanja, tj. “kako se tada prakticirala vjera”, te se aposolutno ne odnosi na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Treće – a riječi da “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u Islamu”, su potpuno tačne, oko toga nema razilaženja među učenjacima, o ovome je prilikom obrađivanja mes’ele bilo govora.

Četvrto – a riječi “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu (kako je spomenuto u samom ajetu) pa ga je Uzvišeni sa Kur’anom uputio na pravi put”, ja sam ih argumentirao i protumačio drugim ajetom, tj. riječima Uzvišenog: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise“. (Eš-Šura, 52)

A ovo tumačenje ajeta i same riječi dalalet je mišljenje većine učenjaka ovog Ummeta, o čemu je takođe već bilo govora. Znači, dalalet u ovom slučaju znači nepoznavanje Knjige (Kur’ana) i nepoznavanje propisa imana, a ne kufr ili širk.

Peto – u pitanju sam upitan da li Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u Islamu, našto sam i odgovorio. Znači, nisam upitan na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, tako da to pitanje nisam ni spominjao. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic!