Ubiše ga dok je iftario

Svaki ramazan prođe i sjećam ga se sa radošću. Ali to nije slučaj sa ramazanom 1994. godine. Taj ramazan ostat će urezan u mome sjećanju kao mjesec u kojem je nestao dio mene. U teškim zimskim uvjetima, na Hasinom Vrhu kod Bihaća, 15. februara 1994. godine, ubijen je moj amidžić Zikrija. Sjedio je u zemunici i kao postač iščekivao iftar. Kada je nastupilo vrijeme iftara, izašao je iz zemunice da sa snijegom prekine post. Baš u tome trenutku izlaska prekinut je njegov život na ovom svijetu. Ubiše ga dušmani dok je iftario. Pogođen je sa ručnom granatom i ostao je bez zadnjeg dijela glave. Kad se to dogodilo bio sam dječak sa nepunih šest godina. Sjećam se kao da je jučer bilo, nervoznih koraka moga babe i komšije Bećira. Hodali su uz cestu i niz cestu prikupljajući hrabrost da kažu Zikrijinoj porodici da je on poginuo. Sjećam se i vojnog kamiona koji ga je dovezao. Bio sam nijemi posmatrač dženazi sa prozora. Zbog onoga što su dušmani učinili nisu nam dali da ga posljednji put vidimo. Iako ga nisam dobro poznavao, ipak ostaje sjećanje na njega i njegova djela. Volim slušati priče o njemu i njegovoj strasti za fudbalom. Čuo sam priču o svakom turniru koji je odigrao i svakom golu koji je postigao.
Uzvišeni Allah, ga je odabrao da bude šehid i tako učinio njegovo dvoje djece ponosnim siročadima čiji će babo, In šha Allah biti u društvu poslanika u Džennetu. Kad ga je Gospodar uzeo sebi te ’94., Semir je imao šest a Ilvana pet godina. Danas su to mladi odrasli ljudi, koje je čestita hanuma Esma izvela na Pravi put i ostala uz njih cijelo vrijeme. Ostavio je iza sebe čestitu porodicu i bio bi ponosan na njih, kao što su i oni na njega zbog datog života za domovinu.
Iako ga je Allah Uzvišeni uzeo sebi, on će ostati dio nas i naše porodice. Nismo i nećemo ga nikad zaboraviti jer nam to nedozvoljava ni njegovo ime, Zikrija – onaj kojeg se sjećaju. Svjedok njegovog postojanja je i bijeli nišan pored džamije, što pod lipom stoji.
Gospodaru moj, učini da Zikrija bude šehid u društvu poslanika, kao što Si obećao.
Gospodaru moj, učini da mi živi sjećajući se njega, uvijek budemo na Pravom putu i zaslužimo Džennet.
„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! ( Kur´an, El-Bekare 154 )
Autor: Esmin Mehić