USPIO JE OD OBIČNIH MLADIĆA NAPRAVITI NAJUSPJEŠNIJU BRIGADU U REDOVIMA ARMIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Na današnji dan 1995. godine poginuo je najveći komandant u historiji bošnjačkog naroda. Komandant 505. Viteške brigade, general Izet Nanić.

Za kratko vrijeme uspio je od običnih mladića od kojih su neki tek izašli iz srednjoškolskih klupa napraviti najuspješniju brigadu u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Izet Nanić i 505. Viteška brigada su tokom rata bili najveća nada narodu Okruga Bihać. Borili su se u svim zonama odgovornosti 5. Korpusa i u svim su bitkama pobjeđivali.

Svu svoju sposobnost i vještinu pokazao je u prvim danima ratne 1993. godine u operaciji Munja `93 kada je u samo nekoliko sati oslobođen veliki dio teritorije i likvidirano preko 160 agresorskih vojnika. Tadašnji komandant 5. Korpusa general Ramiz Dreković je toliko vjerovao Izetu Naniću da je bez znanja ostalih iz Komande korpusa dao 100. 000 metaka i čekao ishod operacije.

Zajedno sa svojim vitezovima posebno se ističe u borbama protiv izdajnika na velikokladuškom ratištu.

Svim pripadnicima 5. korpusa ostao je u sjećanju Nanićev napad na Veliku Kladušu. Tih augustovskih dana 1994. godine Nanićevi borci su u toku samo jedne noći prešli 21 kilometar i tim nevjerovatnim poduhvatom osvojili Veliku Kladušu i slomili izdajnike.

U februaru 1994. godine neprijateljska vojska je na samim prilazima Bihaću, iznad centrale Kostela padaju linije. Tada general Izet Nanić šalje pojačanje i iz Bužima kreće 18 vodova u rejon Spahića. A u tom trenutku 505. viteška brigada držala je front dug preko 60 kilometara od Bosanske Otoke, Vrnograča pa sve do Velike Kladuše. Slanjem svojih jedinica Izet Nanić je slomio tu ofanzivu i spriječio neprijatelje da presijeku Okrug Bihać na pola.

Iste godine u jesenjim danima združene jedinice Vojske Republike Srpske i Srpske Krajine se nalaze na samim ulazima u grad Bihać. Ponovo Nanić sa svojim vitezovima dolazi u Bihać i odbacuje neprijatelja sa rubnih dijelova grada Bihaća.

U operaciji Breza `94 Nanić je u direktnom okršaju porazio ratnog zločinca Ratka Mladića koji je u toj operaciji ranjen od strane pripadnika 505. viteške brigade.

Također krajem 1994. godine pod neprijateljskom vatrom general Izet Nanić sa svojim vitezovima u gumenim čamcima prelazi nabujalu rijeku Unu i u tom napadu njegovi borci osvajaju komandno mjesto agresorske vojske.

Svoje jedinice je svakodnevno obučavao i danonoćno je sa njima bio na terenu. Činjenica je da su pripadnici njegove brigade više puta zarobili komandante izdajničke vojske. U operaciji Sloboda `94 jedinice 5. korpusa predvođene 505. viteškom brigadom sa Nanićem na čelu zarobile su kompletnu 4. brigadu Narodne odbrane i dijelove 3. brigade.

Mnoge su blistave pobjede iza generala Izeta Nanića i njegovih vitezova. Svojom strategijom i vještinom sačuvao je narod Bihaćkog okruga od totalnog uništenja. Izet Nanić je bio ogromna planina patriotizma koja se nadvila nad napadnutim narodom. Opjevan u mnogim pjesama, uzor je i inspiracija svim Krajišnicima. Sa 29 godina postao je najveći heroj i najuspješniji vojskovođa bošnjačkog naroda. U toku rata više puta je nagrađivan od strane komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine i komandanta 5. korpusa.
U toku 1994. godine dodijeljeno mu je najveće ratno priznanje orden “Zlatni ljiljan”, a posthumno je odlikovan “Ordenom heroja oslobodilačkog rata”.

O liku i djelu Izeta Nanića u ratnim danima najbolje govori svjedočenje njegovog pratioca Sehudina Aleševića iz dokumentarnog filma o Naniću snimljenog u produkciji TV SA: “Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično, mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću: ‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”

Poginuo je 5. augusta 1995. godine u operaciji spajanja sa Hrvatskom vojskom u smjeru Dvora na Uni. U 14 sati i 30 minuta tog 5. augusta prestalo je kucati srce mladog bužimskog komandanta.