Vrijednosti kur’anskih sura: Fatiha, Bekare, Ja-sin, Ihlas, Felek i Nas

Vođeni hadisima Allahova Poslanika koji ističu i izdvajaju određeni broj kur’anskih sura zbog njihove teološke važnosti i značaja, navest ćemo nekolicinu istih, s ciljem podsticanja na njihovo češće učenje i memorisanje. Fatiha je prva kur’anska sura za koju je Muhammed, a.s., kazao da su to ”sedam ajeta koji se ponavljaju”. Iz sunneta našeg Vjerovjesnika znamo da se oni ponavljaju u namazu, na svim propisanim i dobrovoljnim rekatima. U prilog tome ide i poznati hadis: ”Nema namaza onome ko u njemu ne prouči Fatihu.” Pored učenja Fatihe u namazu, Poslanik, a.s., je istu preporučio kao rukju (duhovno liječenje). U islamskoj tradiciji poznata je praksa da se rukja obično počinje Fatihom. Sa Fatihom počinjemo svoje učenje Kur’ana onda kad se odlučimo da ga cijelog proučimo (tzv. učenje hatme), a običaj je u svijetu kod nekih učača da na kraju učenja bilo kog dijela iz Kur’ani-kerima, izrazom ”El-Fatiha” pozovu prisutne da na kraju prethodno učenje Kur’ana uljepšaju Fatihom, pa tako svako od prisutnih u sebi prouči pomenutu suru. Doduše moramo priznati da nas na tu praksu ne obavezuje niti jedna hadiska predaja, tako da se u nekim dijelovima islamskog svijeta i kod nekih učača pomenuto učenje ne prakticira. Isti je slučaj i sa učenjem Fatihe u fonu ”najbolje dove” kada je pojedini muslimani uče poslije ezana, za umrle, nakon namaske dove ili slično. Međutim, ova praksa nekih muslimana koji su u mnogim različitim situacijama uobičajili učiti Fatihu, uprkos nepostojanju dokaza koji nas na to obavezuju i isto preporučuju, pokazuje veliku ljubav koju su muslimani gajili prema časnom Kur’anu, a posebno prema Fatihi. Fatiha se u hadisima Allahova Poslanika, a.s., naziva i mnogim drugim imenima, o čemu će biti riječi nekom drugom prilikom. Posebno je hvale vrijedna gesta nekih naših vjeroučitelja koji svoje časove sa djecom redovito započinju sa Fatihom. Negdje je sam vjeroučitelj prouči naglas, negdje to učini cijelo odjeljenje skupa, a negdje svaki put istu uči drugi učenik. Ova posljednja praksa čini mi se možda i najsvrsishodnijom i najpogodnijom. Pored Fatihe, kod nekih predavača postoji navika učenja neke od kur’anskih dova na samom početku časa ili predavanja. Najčešće se uči dova ”Rabbena latuzig kulubena” ili pak dova ”Rabbišrahli sadri”. Bekare. Poslanik, a.s., je naglasio da šejtan bježi od kuće u kojoj se uči sura Bekare. Posebno se u nekim hadiskim predajama izdvajaju početni i završni ajeti ove sure, te nezaobilazna Ajetul-kursija. Ajetul-kursija slovi kao najveličanstveniji ajet u Kur’anu. Lijepo ga je učiti poslije svakog farz-namaza, te prije spavanja. Oni koji ne znaju suru Bekare napamet ili ne znaju arapsko pismo uopće, mogu je pustiti i slušati putem cd-a ili interneta, te bar na takav način osvježiti vjerničke kuće, te uz to klanjati što veći broj nafila u njima. Ja-sin. Prema nekim predajama suru Ja-sin je lijepo učiti što češće, posebno ranim jutrom ili naveče. S njom se postiže opraštanje određenih grijeha za onoga ko je uči u ime Allaha, dž.š. Oni koji ne znaju kur’ansko pismo, lijepo je bar slušati od onih koji je uče, mada je svakom muslimanu obaveza naučiti kur’ansko pismo i njime se, shodno svojim mogućnostima i sposobnostima, aktivno koristiti tokom učenja Kur’ani-kerima. Neki preporučuju da se sura Jasin uči osobama na samrti, kako bi im Uzvišeni Allah, u tim trenucima olakšao smrtne muke i na njih spustio svoju milost. Hadiska predaja ”Učite Ja-sin svojim umirućima” počesto se kod nekih naših autora prevodila kao ” …vašim umrlima”. Međutim, veći dio stare uleme jasno je naznačio da se to može odnositi isključivo na umiruće (žive koji su na samrti). Posebno su u tom isticala šafijska ulema i dio malikija, koji su smatrali da se Kur’an ne može učiti za umrle i da oni od toga nemaju koristi. Hanefijska i hambelijska ulema smatra, shodno analogiji, da učenje Kur’ana može koristiti umrlima, pa tako i sama sura Jasin. Stoga se kod nas za umrle najčešće učila, i danas se počesto uči, sura Jasin, i sevapi od tog učenja poklanjaju pred duše naših umrlih. Ihlas. Poglavlje Ihlas ima četiri ajeta, ali svojim sadržajem i jačinom svoje poruke vrijedi koliko i trećina Kur’ana. Naime, trećinu Kur’ana Sveznajući Allah, dž.š., je posvetio govoru o Njegovoj jednoći i dužnosti našeg vjerovanja u taj čisti monoteizam (tevhid). Kur’anskom surom Ihlas u četiri ajeta sadržana je sva suština pomenute trećine ostalih kur’anskih ajeta. Neki naši muslimani bukvalno shvataju hadis koji govori o tome da sura Ihlas vrijedi koliko trećina Kur’ana, te tri puta izuče suru Ihlas sa pogrešnim uvjerenjem da im se pišu sevapi kao da su proučili cijeli Kur’an. Međutim, to nije pravo shvatanje hadisa Resulullaha, a.s. Sura Ihlas se u tradiciji muslimana najčešće uči na sabahskim i akšamskim sunnetima, uglavnom na drugom rekatu, jer se na prvom uči sura Kafirun ili slično. Ihlas je lijepo učiti ujutro iza sabah namaza u sklopu jutarnjeg zikra, te naveče kao vid večernjeg zikra. Ihlas je sunnet učiti i pred spavanje. Felek. Sura Felek je pretposljednja kur’anska sura i ima svoju svekoliku važnost i značaj za duhovni život vjernika, slično poput Ajetul-kursije ili sure Nas. Nas. Sura Nas je posljednja sura u Kur’anu. Poslanik, a.s., je imao praksu da uči dove zaštite protiv svih duhovnih, vidljivih ili nevidljivih, zala, a kad su mu objavljene sure Felek i Nas, njih bi učio, ostavljajući sve drugo. Tako nas uči jedan poznati hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Lijepo je suru Felek i Nas, zajedno sa surom Ihlas, učiti ujutro i naveče u sklopu jutarnjeg i večernjeg zikra, a nije loše ni da se prouče nakon klanjanja svakog propisanog /farz/ namaza u sklopu zikra nakon namaza /Ajetul-kursij, tespih / . Sunnet je sure Ihlas, Felek i Nas po tri puta proučiti prije spavanja. Za Akos.ba piše: Admir Iković