Zašto je ljubav tabu?

Bilježi se predaja da je Poslanik, s.a.v.s., upitao Džibrila da li će se ikada više spustiti na Zemlju poslije njegove smrti, jer neće imati kome više Objavu dostavljati. Džibril, a.s., je odgovorio: “Da, spustit ću se još deset puta i svaki put ću nešto podići sa Zemlje
Na pitanje šta će sve podići, odgovorio je da će podići slijedeće vrijednosti: ljubav iz ljudskih srca, bereket, samilost među rodbinom, stid kod žena, darežljivost od imućnih, strpljivost od siromašnih, pravednost od vladara, skrušenost i pobožnost od uleme, ajete iz Mushafa. Sve ove vrijednosti su nezamjenjiva blagodat i simbol našega ljudskog postojanja, ali interesantno je šta će Džibril prvo podići. A, to je ljubav. Dok smo svjedoci čovjekove frustracije zbog uspjeha njegovog kolege; radosti zbog poniženja prijatelja iz istoga saffa; gladi djeteta druge vjere; pokolja nedužnih ljudi; nemarnog lomljenja na vječnost datih zavjeta… možemo glasom uplašenog pitati: Bože, je li nas Džibril već jedanput zijaretio?
Tokom ramazana slušali smo hutbe i predavanja o namazu, postu, zekatu, učenju Kur’ana, džennetu i džehennemu… ali ne i o ljubavi. Ljubav je postala precijenjena fraza rijetkih romantika, istrošena vrijednost konzumerističke umjetnosti, suvišan detalj ozbiljnih razgovora? Je li uslijed suvremenog trenda komercijalizacije i vulgarizacije pojam ljubavi kod muslimana dobio značenje tabu-riječi koja ne dolikuje svakodnevnim temama, a kamoli predavanjima s ciljem duhovne nadgradnje i oplemenjivanja? I ako ljubav spominjemo, njeno suštinsko poimanje svedeno je na zakonitost doslovnosti prilikom citiranja Poslanikovih predaja o ljubavi. Šta znači ljubav u ime Boga, prema Bogu, ljubav među vjernicima, ljubav prema drugima…? Rječnikom formalizma i suodnosa prava i dužnosti, svjesno ili nesvjesno, od islama, koji je i izraz ljubavi Boga prema stvorenju, trgamo pojam ljubavi i prepuštamo ga drugim religijama, naročito kršćanstvu koje se prepoznaje u svijetu kao religija ljubavi. Tome doprinosi i konstantan naglasak na islamu (samo) kao religiji mira. Moguće je da pojam ljubavi smatramo dovoljno razumljivim, ako ne i siromašnim za dublja i skrivenija tumačenja. Jednostavno ljubav „podrazumijevamo“ i smatramo da nema potrebe o njoj govoriti, kamoli naglašavati. Čak i nakon toliko uvjerenja da podrazumijevanje često znači nerazumijevanje. Ako je razgovor o ljubavi veliki teret, šta je tek onda s javnim priznanjem i iskazivanjem ljubavi?
Jednoga dana, tokom studija, naša kolegica iz Hercegovine je završila telefonski razgovor riječima koje smo smatrali rezerviranim samo za zaljubljene parove. Bilo nam je čudno kada smo, nakon provokacija neprimjerenih za djecu, a kamoli za studente, saznali da su riječi volim te bile upućene njezinom ocu. Našoj kolegici je bilo čudnije naše čuđenje i kako nam niko u životu iz naše porodice nije uputio ove riječi.
U bajramskim danima u kojima okupljanje porodica, rodbine i prijatelja treba biti dokaz međusobne ljubavi skoro pa nikada nećemo čuti da je su članovi muslimanske porodice javno iskazali ljubav jedno drugome. Drugim riječima, koliko puta u životu nas je babo bar na dan bajrama stavio u krilo i kazao da nas voli? Koliko puta smo kao Bošnjaci sa islamom u srcu, nakon dolaska iz prvog saffa u džamiji, svojoj majci, ocu, djetetu iskazali ljubav, ili sestri i bratu? Ovaj spoj riječi vremenom nestane čak i u rječniku onih bračnih parova koji su se zavjetovali na ljubav.
Zašto bismo trebali javno iskazati ljubav? Islam nas uči da je izgovor određenih riječi veoma važan. Vjerujemo u Boga, volimo Ga, podrazumijeva se da svjedočimo svoju pripadnost islamu, ali naša prva obaveza, prvi islamski šart jeste izgovoriti šehadet. Štaviše, najbolji zikr, izgovorene riječi kod Allaha, dž.š., jesu one koje svakodnevno djelom potvrđujemo, a opet ih i naglas izgovaramo: „La illahe illa Allah“. Gospodar naš zna da vjerujemo, zna da smo zahvalni Njemu, ali od nas traži da svakodnevno izgovaramo kako vjerujemo i kako smo mu zahvalni. Čak i ljudi, iako se zahvalnost podrazumijeva, nakon učinjene usluge očekuju riječi zahvale. Stoga, kao što je ključ dženneta iskreni izgovor „La illahe illa Allah“, ključ nečijeg srca može biti izgovor riječi volim te. Kao što stječemo zadovoljstvo Uzvišenog izgovorom šehadeta, nesumnjivo možemo steći nečije zadovoljstvo izjavom svoje ljubavi, jer kao što je uvjet iskrenog šehadeta njegova praktična implementacija, potvrđivanje djelom, i riječi ljubavi ćemo morati potvrditi dobrim djelima, dobrim odnosom prema voljenoj osobi.
Također, svaki čovjek pojam ljubavi, njene vrste i karakteristike, može ispravno razumjeti samo uz osobe koje ga iskreno vole. Mnogi, uslijed nedostatka pravilnog tumačenja ljubavi u porodici i nedostatka javnog očitovanja te ljubavi, napuštaju svoj dom tumarajući za njezinim značenjem na ulici, u školi, u pjesmama, na tv-u, Internetu. Najčešće prve definicije i tumačenja ljubavi saznaju od ljudi koji ih ne vole i koji će im iskazati ljubav samo da bi ostvarili svoj interes, odnosno iskoristili ih na najnemoralniji način. Zapravo, po prvi put se susreću s riječima ljubavi od ljudi koje ne zanima ljubav. Od koga i da li su ikada mlade osobe koje su prije braka svoje djevičanstvo poklonile strancu ili majka koja je bacila svoje tek rođeno dijete u kontejner spoznale šta je zapravo ljubav i njezina suština? Jesmo li osobama koje još nisu stupile u brak pravilno objasnili šta je ljubav; da ljubav nije tema holivudskog filma ili želja za osobom vanjske ljepote? Jesmo li im ikada, naročito tokom ovih godišnjih odmora, u ovim vrelim ljetnim danima kada cvate kriza ne samo morala, već i odjevnih predmeta, kazali da “nije ljepota ono što vidiš, nije ljepota ono što govoriš, ljepota je kad u nečijem prisustvu osjećaš zadovoljstvo, smiraj, radost što ga imaš i što jedno drugo podsjećate na Vječnu ljubav i zajedno se borite za Vječnu ljubav – da budete zajedno na Ahiretu, a ne samo ovdje”, kako to kaže jedan sarajevski hafiz.
U ovom broju Preporoda dotakli smo se određenih tema koje mogu biti posljedica nedostatka ljubavi, njezinog pravilnog razumijevanja, razlikovanja njenih vrsta… ali, u biti, svakodnevno čitajući vijesti crne hronike ljubav kao da je prognana ili se progoni iz naših razgovora, rječnika, džamija, domova. A, šta je dom ako ljubavi nema?
Preporod