ZAŠTO SMETA JAKA TURSKA?

Pokušaj vojnog udara u Turskoj i nasilnog svrgavanja legitimno izabranog predsjednika Redžepa Tajiba Erdogana i obaranja demokratski izabrane vlade ove zemlje, u noći, 15. jula 2016. godine, uznemirio je i zabrinuo svakog iskrenog muslimana i muslimanku. …

Tome se mogu radovati samo oni koji su neprijatelji muslimanskog Ummeta, bilo da se radi o onima koji svoje neprijateljstvo otvoreno iskazuju ili, pak, o munaficima (licemjerima), koji to rade na perfidan i prikriven način.

Detaljnim praćenjem toka dešavanja u tom neuspjelom vojnom udaru dolazimo do zaključka da je na sceni bio veliki scenarij, u čijoj realizaciji su uključeni i vanjski i unutarnji neprijatelji Ummeta. Cilj je jasan: u vremenu sveopćeg haosa u dijelu svijeta koji se naziva islamski, kada imamo ratove koji su u potpunosti uništili neke muslimanske države kao što su Irak, Sirija i Jemen, a druge zemlje dezintegrisali kao što je slučaj sa Egiptom, Libijom i Libanonom, ili ih uvukli u rat (primjer Saudijske Arabije, Irana i UA Emirata, koji ratuju u Jemenu), s ovim pokušajem vojnog udara se htjela destabilizirati Turska, koja je u zadnjih petnaestak godina doživjela pravi procvat u svim sferama, i na taj način uništiti i posljednja nada muslimana. Upravo zbog te činjenice, da je Turska velika nada muslimasnkog ummeta, ona i smeta neprijateljima islama i muslimana. Hvala dragom Allahu da taj zločinački pokušaj puča nije uspio, a ovaj zapis pišemo na tragu tih dešavanja.

Kada se uzme u obzir s kakvim licmjerstvom su se mnogi svjetski mediji odnosili prema ovom pokušaju, a to rade i danas kada Erdoganu i njegovj vladi šalju svoje žalopojke o navodnoj zabrinutosti za ljudska prava i slobode, postavlja se pitanje: Zašto toliko smeta Turska? Zar demokratija nije upravo tamo položila pravi ispit, kada su milioni golorukih i nenaoružanih Turaka, koji su poveli i svoje žene i djecu, hrabro izašli pred tenkove i do zuba naoružanu vojsku? Interesantno je da Francuska, koja se našla na udaru terorista, radi isto što i Turska, i tamo se sprovode hapšenja, racije i proglašeno je vanredno stanje, ali Francuskoj niko ništa ne prigovara, jer tamo je to “ispravno i demokratski”, ali isto to nije dozvoljeno u Turskoj? Dakle, zašto je toliko u fokusu Turska, i zašto se tako odnose prema njoj i njenom legitimnom predsjedniku?

Da bi se dobio odgovor na ovo pitanje potrebno je imati u vidu ono što se dešavalo prethodnih godina, od kako je Erdogan postao premijer Turske. Naime, Turska je, u posljednjih petnaestak godina, doživjela ogroman ekonomski napredak i preporod. U vremenu svjetske recesije, kada se velike svjetske sile i ekonomije suočavaju sa krizom koju ne znaju da riješe, kada se gase ne samo male firme i preduzeća već i velike korporacije, pa desetine i stotine hiljada ljudi ostaju bez posla, Turska napreduje i pokazuje zadivljujuće rezultate na planu ekonomije, što ju je kandidovalo da se primakne vrhu najrazvijenijih država svijeta.

Radi ilustracije, navest ćemo neke primjere:
Predsjednik Erdogan, kojega zlobnici ciljano napadaju, u vremenu kad je došao na vlast kao premijer turske vlade, naslijedio je dug od 23,5 milijardi dolara prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Turska je tom Fondu svoju posljednju tranšu od 400 miliona dolara uplatila 14. maja 2013. godine, pa je tako postala jedna od rijetkih zemalja na planeti Zemlji bez duga prema MMF-u. Umjesto novog zaduženja, predsjednik Erdogan je izjavio da Turska sada može posuditi MMF-u, što je presedan, s obzirom da je MMF postao jedna vrsta božanstva kojem se, u današnjem dobu, klanjaju mnogi narodi i države. Da bismo ovo pravilno razumjeli potrebno je navesti nekoliko detalja: Sjedinjene Američke Države, najmoćnija država na svijetu, duguje preko 19 biliona dolara (19 hiljada milijardi; 1 bilion je 1000 milijardi, a 1 milijarda je 1000 miliona), što znači da po glavi stanovnika SAD duguju preko 60.000 dolara, a evropske zemlje duguju ovim redom: Velika Britanija 9,5 biliona (devet hiljada i petsto milijardi), Francuska 5,7 biliona (5 hiljada i 700 milijardi), Njemačka 5,5 biliona (5 hiljada i 500 milijardi). Ovdje nećemo spominjati velike dugove država kao što su Italija, Španija, Portugal itd. A svi smo bili u prilici vidjeti da Grčka zamalo nije bankrotirala a njen dug je oko 360 milijardi dolara, što je, u poređenju s dugovanjima velikih sila, neusporedivo malo. Usput, možemo navesti da čak i bogata Saudijska Arabija duguje 80 milijardi dolara, a naše balkanske zemlje su također jako zadužene (Hrvatska 67 milijardi, Slovenija je odmah do nje, Srbija 32 milijarde, Bosna i Hercegovina 9 milijardi).

Možemo sada zamisliti koliki ekonomski rast, progres i napredak je ostvaren u vremenu od kako su Erdogan i njegova AK partija na vlasti? Međutim, umjesto pohvala Erdogan je, još tada, u maju 2014. godine, dobio dešavanja u Gezi parku na Taksimu, koja su, u to nema nimalo sumnje, imala za cilj otežavanje rada njegovoj vladi i pokušaj destabiliziranja Turske, kako bi se omela njena stabilnost i onemogućio ekonomski rast i razvoj. No, hvala Allahu, svi ti pokušaji nisu uspjeli: Erdogan i njegova vlada su doveli Tursku među 15 najjačih država u svijetu, a sa sadašnjim mega projektima cilj je da se Turska svrsta među prvih deset. Godišnji prihod Turske je oko 800 milijardi dolara, a sa ekonomskim rastom ovog intenziteta mogao bi uskoro biti mnogo veći (spominje se da bi mogao dostići čak 2 biliona, tj. dvije hiljade milijardi dolara!). Turski godišnji izvoz je trenutno 500 milijardi dolara, a stručnjaci iz ekonomije je rangiraju kao drugu državu u svijetu po ekonomskom rastu. To su, doista, fascinirajući rezultati.

Tu su i drugi zadivljujući pokazatelji ekonomskog razvoja i prosperiteta koji doživljava Turska, pod vođstvom Erdogana, prvo kao premijera a potom i predsjednika. Spomenut ćemo samo neke: izgradnja preko 13 hiljada kilometara autoputeva (trenutno se gradi autoput u dužini od skoro 450 km, a povezivati će Crno sa Egejskim morem); izgradnja velikog tunela ispod Bosfora koji povezuje evropski i azijski dio Istanbula; izgradnja više hiljada škola i bolnica diljem Turske; izgradnja trećeg velikog mosta preko Bosfora; otvaranje mnogih fabrika i postrojenja (čak i fabrike za proizvodnju aviona), što je rezultiralo smanjivanjem nezaposlenosti i povećanjem životnog standarda (plate i penzije su uvećene čak i do deset puta); smanjivanje kamatne stope u turskim bankama; olakšavanje liječnja i jačanje socijalne skrbi u Republici Turskoj itd.

Također, započeti su vrlo važni i ambciozni projekti, kao što su: izgradnja trećeg aerodroma u Istanbulu, koji bi ujedno bio jedan od najvećih aerodroma na svijetu, kroz koji će godišnje prolaziti oko 160 miliona ljudi (izgradnja tog aerodroma će koštati preko 20 milijardi dolara). Tu je i projekat gradnje četiri nuklearne elektrane, zatim izgradnja plinovoda za Evropu, a u toku je i izgradnja morskog kanala koji će, paralelno sa Bosforom, spajati Crno sa Mramornim morem i olakšati brodski saobraćaj, naročito za naftne tankere. Također, gradit će se i Finansijski centar u Istanbulu, koji će biti jedan od vodećih centara u svijetu, površine nekoliko miliona kvadratnih metara, što će obuhvatati urede, stambeni, maloprodajni, konferencijski, hotelski i parking prostor, i što će biti jako izazovno za mnoge investitore. Svi ovi veliki projekti zorno govore o tome kako se Erdogan i njegova AK partija znaju dobro nositi sa izazovima vlasti i ostvarivati opći progres i napredak države Turske i svih njenih građana.

Na međunarodnom planu, Turska pomaže muslimanima u cijelome svijetu, posebno se protivi nasilju protiv Palestinaca i drugih ugnjetavanih naroda. Erdogan otvoreno govori protiv zulumćara i diktatora, i dok lideri mnogih islamskih zemalja šute ili otvoreno podržavaju vojni udar u Egiptu, on javno diže svoj glas protiv pučiste Sisija i zalaže se za povratak legalno izabrane vlasti u Egiptu koju predstavlja predsjednik Mursi. Također, on podržava Bosnu i Hercegovinu, želi da postane normalna zemlja i glasno osuđuje genocid počinjen nad Bošnjacima. Jedino on ima hrabrosti da kaže istinu u oči izraelskom predsjedniku Peresu na konferenciji u Davosu, 2009. godine, da bi nakon toga bio proglašen herojem svih muslimana svijetaǃ Također, potrebno je istaći da je prije Erdogana bilo nezamislivo da muslimanka sa hidžabom (mahramom na glavi) studira na nekom fakultetu u Turskoj ili radi u nekom državnom uredu, a danas je to sasvim normalno.

Ovo se, dakle, samo neke od zasluga predsjednika Erdogana zbog kojih je zasmetao neprijateljima islama i muslimana. Zapravo, njima smeta jaka i prosperitetna država Turska, a predsjednik Erdogan se pokazao kao pravi lider, u čijem mandatu je Turska doživjela pravi preporod i procvat. Naravno, neprijateljima islama i muslimana smeta svaka vlast i svaki muslimanski predsjednik i vladar koji istinski i predano radi na ekonomskom, naučnom i kulturnom jačanju svoje države i naroda. Cilj pučista je bio da se Turska destabilizira, dezintegriše i oslabi, te da se gurne u krvoproliće i građanski rat, čije krvave posljedice najbolje vidimo u katastrofalnim dešavanjima u Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu i Egiptu. No, Turska i njen čestiti narod su pokazali najbolji primjer kako je došao kraj vladavini vojnih režima. Na poziv predsjednika Erdogana, milioni Turaka su izašli na ulice i suprotstavili se vojnom udaru. Čak su i sve opozicione stranke u Turskoj, koje inače oštro kritikuju Erdogana i njegovu politiku, digle svoj glas i pozvale svoje pristalice da se i oni izađu na ulice i usprotive se vojnom udaru. Turski mediji, i državni i privatni, također su osudili pokušaj puča, a to su učinile i mnoge javne ličnosti turskog društva, čak i oni koji nisu nimalo skloni predsjedniku Erdoganu i njegovoj stranci, što zapravo govori o političkoj zrelosti tih ljudi.

Interesantno je da su neke arapske tv stanice (poput onih iz UA Emirata i Egipta) podržale pokušaj puča i nasilnog svrgavanja legitimno izabranog predsjednika. To treba zapamtiti, kao što treba zapamtiti i to da su neki krugovi iz Gulenovog pokreta Hizmet (a to je učinio i sām F. Gulen), optužili Erdogana da je inscenirao vojni udar, kako bi dodatno ojačao svoju vlast? Kojeg li cinizma i naopakosti, zar to nije upravo ono što se u Kur’anu naziva “tahriful-kelimi ‘an mevādi’ih..”, tj. inverzija i izvrtanje činjenica. Zašto bi Erdogan inscenirao udar, kad već duže od petnaest godina ostvaruje pobjedu za pobjedom na izborima? A, onda, i ovo: kako je uspio pokrenuti toliki broj ljudi, među kojima su visoki oficiri i druge visoko rangirane strukture, kako je uspio da ih pokrene da izađu na ulice sa tenkovima i drugim naoružanjem pa da im onda kaže da u datom momentu stanu, da bi ih on potom (u)hapsio? Oni koji iznose ovakve nebuloze zapravo najbolje govore o samima sebi; toliki stepen ostrašćenosti, prezira i otvorene mržnje prema Erdoganu i zanemarivanje svega onoga što je postigao, to je doista zabrinjavajuće. Nisu li oni koji iznose takve nebuloze zapravo ti koji su organizirali vojni udar i bili spremni da obore legitimno izabranu vlast? Naravno, mi o tome nećemo ovdje govoriti, neka to istraže pravosudni organi države Turske. A mi Allaha molimo da nas i našu braću u Turskoj, u ovim turbulentnim vremenima, sačuva od smutnje i smutljivacaǃ

I na kraju, potrebno je istaći da je vjerska obaveza osuditi pokušaj vojnog udara. Također, obaveza je i pružanje podrške legitimno izabranom predsjedniku Redžebu Tajjibu Erdoganu i njegovoj vladi. Ta obaveza proističe iz naše časne vjere dini-islama, koji nalaže da se uspostavlja red na Zemlji i da se ne bude na strani silnika i zālima. A pučisti su zālimi, i oni su, očito je, htjeli veliki nered da čine. Zbog toga je i Svjetska unija islamskih učenjaka (International Union for Muslim Scholars), na čelu sa uvaženim šejhom Jusufom el-Karadavijem, odmah na početku ovih dešavanja u Turskoj, čim se čulo za pokušaj vojnog udara, izdala proglas u kojem se nedvosmisleno daje podrška predsjedniku Erdoganu. U tom proglasu se kaže:

“Predsjedniče, Allah je s tobom, s tobom su i arapski narodi i muslimani, svi slobodni ljudi svijeta. Mi učenjaci islamskog ummeta u svim krajevima svijeta smo uz tebe, Džibril i dobri vjernici i meleki. Svi smo uz tebe jer si ti sa istinom protiv zablude, sa pravdom protiv nasilja, sa narodom protiv diktatora, sa slobodom protiv tlačitelja, sa savjetovanjem i demokratijom protiv onih koji bičevima vode svoje narode i nasiljem upravljaju. Plemeniti predsjedniče Erdogan, idi svojim pravim putem i izgrađuj Tursku onako kako želiš, kako mi želimo, vodi ljude prema istini, pozivaj ih u razboritost, pomaži ugnjetavane i podrži potlačene i mi ćemo biti s tobom. Bit ćemo čvrsti i biti rame uz rame s tvojom strankom i tvojim saradnicima, a Allah kaže: O vjernici, bojte se Allaha i budite sa iskrenimǃ”

Piše: dr. hfz. Safvet Halilović,
član Vijeća povjerenika Svjetske unije islamskih učenjaka

Akos.ba